FEDERIKO GARSIJA LORKA

NOKTURNO

Strahujem stalno
od suva lisca
i od livada
kad pada rosa.
Idem da spavam;
ne prenes li me,
srcem cu biti
kraj tebe skoncan.
Sta iz daljine
to jeci? Ljubav.
Vetar po oknu,
ljubavi moja!
Stavih ti nisku
alema zore.
Sto ostavljas me
sred puta toga?
Udaljis li se,
tuzice tica,
i vina nece dati loza.
Sta iz daljine
to jeci? Ljubav.
Vetar po oknu,
ljubavi moja!
Da l ikad znade,
sfingo od snega,
koliko silno
tih praskozorja
voleo bih te,
kad pljusti kisa
i s grana ruse
gnezda se trosna.
Sta iz daljine
o jeci? Ljubav.
Vetar po oknu,
ljubavi moja![You must be registered and logged in to see this image.]

OPROŠTAJ

Umrem li,
ostavite balkon otvoren.

Dete narandže jede.
(Vidim sa svog balkona)

Kosac žito kosi.
(Čujem sa svog balkona.)

Umrem li,
ostavite balkon otvoren!

Avgusta 1936. godine, mesec dana nakon sto su se fasisticke snage generala Fransiska Franka digle da bi srusile legalnu vlast, republiku, cetiri muskarca su streljana nadomak Granade, na jugu Spanije.
Streljacki vod je, prema prici ocevidaca, najveci bes iskalio na jednom od ubijenih, pljujuci po njegovom telu i nazivajuci ga pogrdnim imenima, aludirajuci na njegovu homoseksualnost, dok su ga bacali u zajednicku grobnicu.

Zrtva je bio Federiko Garsija Lorka (38), omiljeni spanski pesnik, ciji se stihovi o ljubavi i smrti i danas citaju sirom sveta.

Sedam decenija posle Lorkine smrti, a 32 godine od kraja Frankove fasisticke diktature, posmrtni ostaci proslavljenog pesnika i dalje leze na istom mestu, na sumovitom proplanku nadomak sela Visnar, u Granadi.[You must be registered and logged in to see this image.]

Amparo

Amparo,
sama u pustome domu,
sva u belom!
(Polutar izmedju jasmina
i granata)
Zubor fontana slusas
iz dvorista
i meki, zuti cvrkut
kanarinca.
S veceri gledas u ptice
kako drhte
na kiparisu,
dok vezes lagano
slova od svile
na pokrovu belom.
Amparo,
sama u pustome domu,
sva u belom!
Amparo,
kako mi je tesko reci:
Ja te volim!

GRAD BEZ SNA

Ne spava niko na nebu. Niko, niko.
Ne spava niko.
Stvorovi mjeseca njuse i kruze oko koliba.
Doci ce iguani zivi da grizu ljude sto ne sanjaju
i onaj sto bezi srca razbijena srest ce na uglovima
neverovatnog krokodila mirnoga pod neznim protestom zvezda.



Ne spava niko na svetu. Niko, niko.
Ne spava niko.
Ima jedan mrtvi na udaljenom groblju
sto tri godine tuguje
zbog suhog pejsaza u kolenu;
i dete koje su pokopali jutros toliko da je plakalo
da je trebalo pozvati pse da ga zamuknu.



Nije zivot san. Bdijte! Bdijte! Bdijte!
Mi padamo po stubama da bi jeli vlaznu zemlju
ili se penjemo rubom snega s korom mrtvih dalija.
Ali nema sna ni zaborava:
meso zivo. Poljupci vezu usta
u siprazje novih vena
i onaj sto trpi, trpet ce bez prestanka
i ko se smrti boji nosit ce je na plecima.



Jednoga dana
zivet ce konji po krcmama
a pobesneli ce mravi napasti zuta nebesa
skrivena u ocima krava.



Drugoga dana videt cemo uskrsnuce osusenih leptira
i setajuci krajem spuzava sivih i sutljivih camaca
videt cemo kako blista nas prsten
i kako teku ruze naseg jezika.



Bdijte! Bdijte! Bdijte!
One koji jos cuvaju tragove pandze i pljuska,
onog decaka sto place jer nezna invenciju mosta
i onog mrtvaca sto ima jos samo glavu i cipele,
do zida treba odneti gde iguani i zmije cekaju,
gde ceka medvjedje zubalo,
gde ceka mumificirana ruka deteta
i devina koza sto se opire silovitom jezurom plavila.



Ne spava niko na nebu. Niko, niko.
Ne spava niko.
Ali ako neko zatvori oci,
bicujte ga, sinovi moji, bicujte!
Neka bude prizor otvorenih ociju
i gorkih rana upaljenih.



Ne spava niko na nebu. Niko, niko.
Vec sam rekao.
Ne spava niko.
Ali ako netko ima nocu odvise mahovine na slepoocnicama
otvorite kapke da vidi pod mesecom
lazne karte, otrov i mrtvacku glavu kazalista.

KRIK


Elipsa krika
ide od gore
do gore.

Tamo je maslina
bit ce crna duga
iznad plave noci.

Jao!

Kao gudalo viole
krik je uznemirio
duge strune vjetra.

Jao!

(Ljudi iz zemunica
pomaljuju svoje svjetiljke)

Jao!

PESNIK MOLI SVOJU LJUBAV DA MU PIŠE



Ljubavi moje krvi, smrti živa, nema,
zalud očekujem rieč pisanu tvoju
i mislim s cvetom koji gubi boju,
kad živim bez sebe, bolje da te nemam.

Uzduh je besmrtan. Stena, mira puna,
ne poznaje senu nit se od nje krije.
Srcu unutrašnjost od upotrebe nije
onaj med smrznuti što ga toči luna.

No ja to pretrpeh. Razdreh vene za te,
a tigar i golub u tvojem struku
od bola ujeda i ljiljana pate.

Stoga rečma ispuni moju ludu muku,
ili me pusti da živim u tišini,
u noći moje duše večnoj pomrčini.

Romansa crne tuge

Trnokopima pijetlovi
Trazili su gdje je zora,
Kada je niz mracno brdo
Sisla Soledad Montoja.
Njena put bakreno zlatna
Na konja i sjenu vonja.
Pjesmu jece njene grudi
Usijana dva nakovnja.
_ Soledad za kime tragas
bez pratnje u ove sate?
_ Za kim tragam ja da tragam
reci: sta je vazno za te?
Dodjoh trazit to sto trazim ,
Svoju radost, sebe samu.
_ O Soledad mojih tuga,
konj koji se razuzdao
I dospio sve do mora
Potonut ce sred valova.
_ Ne podsjecaj me na more
jer se crna tuga ova
radja usred maslinjaka
ispod rumora listova.
_ O Soledad kako patis!
Duboka je tuga tvoja!
Places sok limuna gorak
Od usana i cekanja.
_ Prevelika mojA tuga!
Trcim kucom kao luda.
Po tlu vucem pletenice
Od kuhinje do loznice.
Kakva tuga! Crn prah pade
Po mom tijelu i odjeci.
Aj, kosulje moje bijele!
Aj, bedra od divljeg maka!
Soledad okupaj tijelo
Vodom seva i seboja
Pusti srce da utone
U mir Soledad Montoja.

U dolini pjeva rijeka
Trak od neba I listova.
Nadosla se svjetlost kruni
Bundevinim cvjetovima.
O ciganska tugo crna!
Tugo cista usamljena.
Tugo skrivenog kanjona
I dalekog prosvitanja.
Papirnata ptica

O, papirnata ptico!
Orlu deciji
s perom od sloga
stamparskog,
bez gnezda
i bez druga!
Ruke tajanstvom okriljene,
ovilenjacene,
sazdale su te u sobnom miru
jesenje noci jedne
kad umiru
ptice,
i dugi lelek kisa s ulice
cini da zavolimo lampe svetlost meku,
srce i knjigu neku
beloputu..
Stvorena
tek da tren pozivis koji
u dvorcu od karata tu sto stoji,
beo i krinu lelujavom slican,
razmisljas sama,
slepa
i bez krila,
o tome da si mozda mogla biti
groteckni pajac sto visi o niti,
barka, lisena cilja svog i puta,
sto bez vesala i bez jedra luta,
ili magare tuzno
kog su deca mala
Pegazom svojim c podsmehom nazvala.
U tim mislima
i humora ima.
A ti, koju cud slucaja nacini
od kore znanja,
smejes se sudbini
i vices: ''Beli cvet nece umreti,
nece umreti mali Luicito!
Jutro je vecni,
vecni izvor rose!''
No kako ne verujes u ono sto kazes,
ni deca zato nece razumeti,
otkuda mrak sto iza zvezda pada
i otkud mrak sto u tvom dvorcu vlada.
Sa kulom od karata dokle pada
staniste tvoje plavo,
iznenada
jasterba vidis gde se obrusava.
(O, tek rodjena
peno, koja kola
nad uzburkanom vodom
zivog bola!)
I nestajes u tom plamenom kljunu
uz kikot decji sto sobom odzvanja,
dok tata cuti, da se ne probudi
bol vetrom ljuskan u crnilu granja.
Klovnovska ptica iscezla je tako,
na drugom mestu opet da se javi,
noseci u svom kljunu tvoju dusu
feniksa vecnog s nimbusom na glavi

Umro od ljubavi

Sto je to sto tako blista
Kroz visoke koridore?
_ Sine moj zatvori vrata;
jedanaest minulo je.
_ U ocima bez da zelim,
cetir svjetla mi blistaju.
_ Bit ce da ti ljudi tamo
sjajni bakar ispiraju.

Luk izblijedjeloga srebra
Izdisuce lune, baca
Zlatnih vlasi vlasi pramenove
Na tornjeve pozlacene.
Noc trepereci poziva
Na balkonskim
Prozorima,
Gomila je pasa prati
Al' je nece prepoznati,
Miris vina i jantara
Dolazi iz koridora.

Povjetarac iz trscaka
I glasova starih jeka
Pod ponocnim razlomljenim
Lukom zvone iz daleka.
Volovi i ruze sniju.
Samo preko koridora
Cetir svjetla zazivaju
Mahnitoscu Svetog Djordja.

Tuzne zene iz doline
Silazahu s krvlju muskom,
Mirnom od ubranog cvijeta
I gorkom od mladog bedra.
Stare zene s rijeke placu
Na podnozju planinskome
Jednog neprolaznog trena
Od vitica i imena.
Vapnene fasade cine
Noc bijelu i kvadratnu.
Serafini i cigani
Na harmonike sviraju.
_ Majko moja kada umrem
daj gospodi to na znanje.
Pa od juga ka sjeveru
Salji telegrame plave.
Sedam krvi I jauka,
Sedam dvostrukih makova
Lome stakla neprozirna
U opskurnim salonima.
Puno ruku odsjecenih
I krunica od cvjetova,
Sa obala ko zna kojih
More zvoni zakletvama.
Zalupilo nebo vrata
Oporom rumoru sume,
Dok su svjetla zazivala
Kroz visoke koridore.

PLES

Carmen pleše
ulicama Seville.
Bijela joj je kosa
i blistave zjene.

Djevojčice,
spuštajte zavjese!

Glavom joj se svija
žuta zmija,
i ona plešuć' sanja
o draganima prošlih dana.

Djevojčice,
spuštajte zavjese!

Ulice su puste
i u dnu se slute
andaluzijska srca
štono stare bodlje traže.

Djevojčice,
spuštajte zavjese..