Ego unutar ega

Koju god teoriju da zagovarate, koje god učenje da slijedite, koje god vjerovanje da imate, čini se da je u sadašnje vrijeme glavni i osnovni problem – prevladati ego
[You must be registered and logged in to see this image.]

Ego je kao program u kompjuteru, naš um i tijelo su kompjuter, a ego nevjerojatno kompleksan program koji se sastoji od emocija, refleksnih reakcija i načina razmišljanja. Naša prava suština, naše biće, naša duša, nalazi se “zarobljena” u ovom kompjuteru. Oslobađanje naše duše, ostvaruje se kroz prevladavanje ega.

Prevladavanje ega je kao labirint.

Prevladavanje ega je proces koji zahtjeva osvješćivanje istog. Kada jednom krenete promatrati sebe, malo po malo počinjete uviđatati svoje kalupe ponašanja, emotivne ispade, impulsivne reakcije, potrebu da se objašnjavate, potrebu da se samosažaljevate, potrebu da kritizirate itd. Istovremeno s razotkrivanjem ega u sebi, razvijaju se novi koncepti u vama, mijenja se vaša percepcija i raste vaša svijest. Duhovnost se razvija. Što se više krećete uzlaznom putanjom u oslobađanju sebe, to se ego više aktivira u nastojanju da vam ne dozvoli napredak, jer oslobađanje od ega znači njegovu “smrt”. Svaki put kada jedan sloj ega riješite, nađete se pred novim slojevima kojih niste ni bili svjesni. Zato su lekcije na koje kasnije nailazimo, zahtjevnije i odgovornije, jer ulazimo u kompleksnije slojeve ega koji je uvijek spreman da nam postavi još jednu zamku.

Nova zamka – duhovni ego.

Oduševljenje novim spoznajama otvara sasvim nova vrata i vi odjednom vidite smisao u životu. Svaka nova spoznaja vas sve više oduševljava, vi jednostavno obožavate vaše duhovno putovanje. Ali, iz pozadine, opet vreba ego. Upravo na ovom stupnju razvoja, kada osjećate veliki pomak na svom duhovnom putu, svako neizostavno proživi nešto što bih nazvala „duhovnim egom“. Jer koliko god novih saznanja da imamo, vjerujte, nemamo pojma. Možemo imati godine iskustva, pročitati gomile knjiga, ali ako i dalje sebe doživljavamo naprednijim od drugih, ego je još uvijek prisutan. I to onaj najgori ego, onaj koji vam govori da ste ga nadišli!

Čovjek nikada nije svjestan koliko je zaista svjestan.

Čovjek nikada ne zna, koliko još ima učiti. Jedini način da čovjek vidi svoju promjenu je da baci pogled unazad i napravi paralelu. Upravo ovo činjenje paralele stvara iluziju da smo postigli cilj, da smo se toliko visoko popeli da nemamo još mnogo do kraja! Međutim, cilja i nema, jer je spoznaja beskonačna. Uvijek možemo bolje i više. Mi smo tek odškrinuli vrata i provirili, vidjevši beskrajne mogućnosti spoznaje koje tek trebamo iskusiti! Sigurno je da ćemo se u jednom momentu osloboditi od ega, ali to nije kraj puta!

Volimo se uspoređivati s drugima.

Ukoliko ste okruženi ljudima koji su manje zainteresirani za duhovni razvoj nego vi, u startu činite paralelu i postavljate sebe na više mjesto. Još gore je ako pokušavate naučiti te ljude stvarima koje ste vi naučili. Nemojte se nikada miješati u put druge osobe. Dok god joj pokušavate „pomoćie“, vi zapravo imate potrebu mijenjati tu osobu. To znači da je ne prihvaćate onakvom kakva ona jest, nemate strpljenja za tu osobu, pa je pokušavate promijeniti vašim mudrostima za koje ste sasvim sigurni da su ispravne. Ono što je dobro za vas, ne mora biti dobro i za drugoga. Ovo je još jedan oblik ega. Prije ili kasnije se svi opečemo, jer drugi neće trpjeti naše nametljivo ponašanje, a i mi ćemo shvatiti da ne možemo promijeniti drugoga, niti očekivati da se ta osoba promijeni brzinom koja bi nama odgovarala. Konačno, onog momenta kada uputite kritiku drugom za njegov ego – upravo ste uradili to iz pozicije ega! Čak ćete reći „ja te ne kritiziram, samo ti želim pomoći!“ Pogodite što, upravo radite suprotno!

Pomozi drugome samo kad nema ega.

Način na koji mi zaista pomažemo drugima je kada dopustimo da svemir odredi mjesto, vrijeme i način za tako nešto. Odnosno, kada nema ega u nama koji bi to određivao. Ponekad je dovoljno par riječi da kažete nekome, možda samo par riječi podrške, zagrljaj, topli pogled, a nekad je dovoljno samo vaše prisustvo. Možda će vam neko postaviti pitanje, a vi ćete odgovoriti u kratkim crtama, bez ulaženja u filozofiju i raspravu, bez iznošenja vašeg ego-mišljenja o tome što bi ta osoba trebala uraditi. Ukoliko je osoba zainteresirana, možda će vam postaviti još par pitanja, a za dalje spoznaje, osoba će sama nastaviti tragati za odgovorima. Pomoć nam je svima potrebna, važno je na koji način će pomoć doći do nas, kao i kako ćemo mi pomoć pružiti drugima.

Učitelj je istovremeno i učenik.

Svima nama u početku treba nekakav učitelj. Treba nam podrška, netko kome vjerujemo da je ono što proučavamo ispravno za nas. Ovo je naravno iluzija, ali je dio igre koja nam je potrebna. Nitko ne može u potpunosti znati što je za nas dobro. Može nam pomoći u nekim situacijama, ali ne u svim. Potreba za učiteljem je jednostavno proces, zato što još nemamo povjerenja sami u sebe, nismo još naučili pratiti svoj osjećaj. Ali vremenom, odvojimo se od „suknje“ i krenemo dalje sami. Onda ćemo se naći u poziciji da drugi u nama prepoznaju „gurua“ i da žele da ih učimo i vodimo. Još jedna zamka ega na putu. Hoćete li se uhvatiti u nju? Hoćete li pomisliti kako sada sve znate, ili ćete biti svjesni kako je to samo još jedan proces učenja. Ponavljam, čovjek nikada nije svjestan koliko je svjestan. Možete drugima pomoći i u određenim momentima djelovati na druge kao učitelj. U drugim situacijama će drugi vama biti učitelj. Uloge koje imamo, mjenjaju se od situacije do situacije. Budite i učenik i učitelj.

Ego je kao klackalica između dvije krajnosti.

U fazama oslobađanja od ega, svaki put kad napravite korak naprijed, pojavit će se nove situacije u kojima će vam ego ponovo pokušati podmetneti nogu. Da li vam desilo da usprkos tome što vam prepoznavanje ega relativno dobro ide, da se probudite ujutro i shvatite koliko ste se prethodnog dana egoistično ponijeli. Jeste li se postidjeli? Jeste li sami sebe iskritizirali i spustili na zemlju, vrijeđajući samog sebe? Jeste li se osjećali kao krivac? Eto još jednog ega, onog koji ne kritizira drugog, nego samog sebe! To je samo još jedan način da ego pronađe svoju formu, ovog puta ne kroz uzdizanje sebe samog, već kroz poniženje. Ovakve situacije su nam potrebne, kako bi shvatili gdje stojimo, kako bi prestali sebe da uzdižemo iznad drugih. S druge strane, ne treba se uhvatiti ni u samoponižavanje, jer to je druga strana ego-klackalice. Pa što onda raditi? Zar se ne osjećate ponekad beznadno, u situacijama kada znate da vam ni jedno ni drugo ne može pomoći? Upravo su to ključni momenti u kojem jedini način da se oslobodite tereta, je da ga prihvatite obje strane istovremeno. Ego teži disbalans, zato će vas bacati s jedne strane na drugu. Kada ste u balansu, nema osude, ni prema vama, ni prema drugima. Svjesni ste da se krećete naprijed, ali svjesni ste i da još imate mnogo za učiti.

Spoznaja nam pruža duhovno ispunjenje.

Kada naučimo nešto novo, osjećamo se ispunjenim. Osjećamo zadovoljstvo napretka i to je ono što nas tjera da nastavimo dalje s istraživanjem. Ovo je osjećaj koji treba sebi dozvoliti, ali paziti da ne preraste u ego. S druge strane ne treba svoj napredak promatrati kao beznačajan, a sve kako bi spriječili ego da nas natjera da se osjećamo uzvišenim. Pa gdje je tu onda sredina? Zlatna sredina je univerzalni balans, onaj u kojem možemo biti svjesni obije krajnosti istovremeno, te da ih doživljavamo kao cjelinu. Kao da ste na klackalici, jednostavno ne dozvoljavate da prevlada ni jedna od strana.

Ne kritizirajte druge. I oni uče isto kao i vi.

Problem s egom je mnogo veći nego što nam se čini, ali nas to ne treba obeshrabriti. Ovo kažem jednostavno zato da skrenem pažnju koliko nam je potrebno da zaista budemo strpljivi prema sebi i drugima, da pružamo ljubav i podršku i sebi i drugima, kao i da nikada ne kritiziramo drugoga zato jer nije prevladao vlastiti ego koji je nama prilično očigledan.

Nadilaženje ega je zaista najteži proces u svemiru. Težak je, zato što dođemo na svijet u kojem ne prepoznajemo razliku između ega i ne-ega, nego nam se čini da su oba stanja dio cjeline našeg bića. U konačnici to i jeste tako, ali jedinstvo sa egom možemo postići samo ako ga prepoznamo kao našu suprotnost. Prepoznavanje dolazi kroz učenje, kroz iskustva, kroz prepoznavanje ego-ponašanja u drugima. Drugi ljudi nam služe kao ogledala. Kada njih ne bi bilo, ne bismo mogli da napravimo razliku i da prepoznamo ono što je u nama. Ukoliko ih osuđujemo, to ponovo činimo iz ega. Budimo zahvalni što imamo oko nas ljude koji su tu da nam to pokažu.

Aniko Budai