Često možemo čuti ili i sami znamo reći “ljubomoran sam, ali u granicama normale”, prihvaćajući ljubomoru kao nešto normalno. To je kao da kažemo: Bolestan sam, ali ne obraćam pažnju na to, normalno je biti malo bolestan.
[You must be registered and logged in to see this image.]E pa, trebali bi znati da ljubomora nije normalno stanje, isto kao što “malo” bolesti nije zdravo stanje. Ne postoji nijedan organ koji je nevažan, da bismo mu dopustili da boluje neovisno od cijelog tijela, moramo znati da će s vremenom biti zahvaćeno sve više i više, dok ne dođe do potpunog kolapsa organizma.
Ta ljubomora u granicama normale jeste zapravo signal da smo oboljeli od duhovnog karcinoma koji je u početnom stadiju, da je negdje došlo do korozije, da se pojavila trula jabuka koje će uništiti cijelu vreću ako nešto ne poduzmemo. Zaista, ljubomora je nedostatak ljubavi prema sebi, a život nam često baca iskušenja i dovodi u situacije da je ispoljimo kako bismo postali svjesni njenog prisustva.
Ljubomora se najčešće počinje javljati još od malih nogu, kada smo u djetinjstvu suočeni s dolaskom na svijet mlađeg brata ili sestre, te nas uništava pogled na majku koja svu pažnju posvećuje tom malom mrskom stvorenju, a mi smo kao surovo odbačeni kao najveće siroče. Posebno ako nas još i roditelji degradiraju uspoređujući nas sa braćom, sestrama ili drugom djecom koji su u nečemu bolji i uspješniji od nas. Često imam priliku čuti od jedne osobe kako u zvijezde kuje svog (mlađeg) sina, kako je pametnica, kako je umiljat, kako dobro uči, zna čuvati svoje stvari i sl., dok starija kćerka to sluša i skoro nikad ne čuje nešto pohvalno o sebi, uglavnom se sve svodi na kritike. I velika je istina, da kritika ubija ljubav.
Ima jedna poslovica koja kaže: “Ako hoćeš razviti ljubav u srcu, ulij pohvalu u uši”. Pohvala je najbolji podsticaj da osoba razvije ono najbolje u sebi, a isto tako pokuda i kritika su najbolji način da i ono što je dobro ostane u sjeni. Roditelji ponekad prave strašne greške. U kasnijem životu djeca ponovo oživljavaju iste slike iz djetinjstva kroz odnose sa partnerima i drugim osobama. Mi zapravo cijeli život nosimo pečat djetinjstva i uvijek ostajemo to isto dijete, samo što navlačimo nove slojeve na sebe, ali to malo dijete sjedi šćućureno u kutu naše psihe, ono diktira naše ponašanje, naše emocionalne reakcije, naš odnos prema sebi. S druge strane, postoje djeca koja nemaju braću i sestre (ne generaliziramo sve jedince), oni nisu navikli dijeliti, oni su maženi, paženi, sve je samo njihovo. Ona opet mogu (ne moraju) razviti drugačiji defekt, a to je sebičnost, posesivnost, jednostranost, što opet potiče ljubomoru uvijek kada se “predmet” želje mora dijeliti ili se ne može biti u centru pažnje.
U partnerskim odnosima često nismo u stanju pustiti partnera da bude ono što jest, već ga suzbijamo i sputavamo, ograničavamo, zaboravljamo ga pohvaliti ili dati kompliment, kupiti poklon, potaći pozitivnu emociju, reći mu da dobro izgleda, da izađe s društvom, da otputuje negdje s nama ili bez nas, jer se bojimo da će uzletjeti i izmaći kontroli. Zato je bolje ubijati ga u pojam i ne forsirati njegove pozitivne osobine, a što više naglašavati negativne, pa ako ništa drugo, sručimo se na njega svom silom kada vidimo gdje je ostavio svoje prljave čarape. Kada nastojimo partneru podsjeći krila, to je znak da i sami ne znamo letjeti niti se usuđujemo probati. Posebno kada učinimo “samoubojstvo” preuzimajući ulogu njegove majke, odgajateljice i kritičarke. Šta smo tad uradili, nego ga gurnuli u naručje drugoj ženi, a kada se to dogodi – kuku majci, otišao, ostavio, kako je mogao, činila sam sve, prala, peglala, kuhala, rodila djecu. E, tu se zatvara krug, tu smo ponovo u djetinjstvu – roditelji nas nisu učili kako voljeti sebe, već su uslovljavali našu ljubav – voljet ću te ako budeš dobra u školi, ako pospremiš sobu, ako budeš poslušna, ako, ako, ako, tisuću uslova smo morali svakodnevno ispuniti da bismo bili prihvaćeni i voljeni.
Tako smo se i postavili u partnerskom odnosu, vjerujući da žrtvovanjem, vjernošću, radom ili nekom drugom opcijom zaslužujemo ljubav i onda se nalazimo u čudu kada otkrijemo da smo iznevjereni, ali nas nije iznevjerio partner već naši roditelji. Moramo se vratiti tamo gdje smo počeli, moramo osvijestiti uzroke svog ponašanja i zavoljeti sebe.
A kad se to dogodi, to je početak jedne velike i doživotne ljubavi u kojoj se potpuno iscjeljujemo od svih oblika bolesti. I onda sebe uhvatimo kako u nekoj novoj vezi činimo samo plemenite stvari, partneru dajemo bezbroj ideja za napredak, da se osjeća poželjno, voljeno, samouvjereno, slobodno i nesputano, a on nam uzvraća poštovanjem i divljenjem. A mi ustvari ne činimo ništa, već samo volimo i prihvaćamo sebe.
Partner je slika i prilika nas i onoga što nosimo u sebi.
“Ljubomora je, kao i zavist, diskvalifikacija sebe.
Osobe koje sebe bezuvjetno vole nisu ljubomorne,
jer im ljubav nije prijetnja.
Ljubav nije prijeteća. Izostanak ljubavi jest.
Pomanjkanje ljubavi dolazi od nedovoljno ljubavi
prema samom sebi”.
(Citat iz knjige “Zamolite svoje anđele”)
2/12/2014, 18:37