Aleksa Šantic

Ako hoćeš...

Ako hoćeš da o zori
Pjevam tebi pjesme moje,
Oj, ne bježi sa prozora,
Da ja gledam lice tvoje!

Ako hoćeš da ti pjevam
O sunčanom toplom sjaju,
Oj, pogledni okom na me,
Divotanče, mili raju!

Ako hoćeš da ti pjevam
Onu tihu nojcu milu,
Razvij tvoju gustu kosu -
Mirisavu meku svilu!

Ako hoćeš da ti pjevam
Miris divnog pramaljeća,
Oj, razgrni njedra bijela -
Da udišem miris cvijeća!

Il' ako ćeš pjesmu moju
O izvoru slasti bujne,
Hodi, hodi na grudi mi,
Da ti ljubim usne rujne!...

EMINA

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!...
Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;
S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko'!...

I OPET MI DUŠA SVE O TEBI SANJA


I opet mi duša sve o tebi sanja,
I kida se srce i za tobom gine,
A nevjera tvoja daleko se sklanja,
Kao tamni oblak kad sa neba mine.

I opet si meni čista, sjajna, vedra,
Iz prizreka tvoga blaženstva me griju,
Pa bih opet tebi panuo na njedra
I gled'o ti oči što se slatko smiju.

Tako vita jela koju munja zgodi
Još u nebo gleda i života čeka
I ne misli: nebo da oblake vodi
Iz kojih ce nova zagrmiti jeka...

OSTAJTE OVDJE

Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat' ko što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.

Od svoje majke ko će naći bolju?!
A majka vaša zemlja vam je ova;
Bacite pogled po kršu i polju,
Svuda su groblja vaših pradjedova.

Za ovu zemlju oni bjehu divi,
Uzori svijetli, što je branit znaše,
U ovoj zemlji ostanite i vi,
I za nju dajte vrelo krvi vaše.

Ko pusta grana, kad jesenja krila
Trgnu joj lisje i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila;
A majka plače za svojijem čedom.

Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Vrat'te se njojzi u naručja sveta;
Živite zato da možete mrijeti
Na njenom polju gdje vas slava sreta!

Ovde vas svako poznaje i voli,
A tamo niko poznati vas neće;
Bolji su svoji krševi i goli
No cvijetna polja kud se tuđin kreće.

Ovdje vam svako bratski ruku steže -
U tuđem svijetu za vas pelin cvjeta;
Za ove krše sve vas, sve vas veže:
Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta.

Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat ko što ovo grije, -
Grki su tamo zalogaji hljeba

Gdje svoga nema i gdje brata nije...

LJUBAV



O, da mi je nešto pa da budem reka,

Pa da tečem ispred tvoje kuće male;

Pevajući tebi da razbijem vale

O pragove gde ti staje noga meka.



Pa kad niz pragove siđeš sa ibrikom

Da zahvatiš vode, da ti zgrabim ruke,

Prigrlim te sebi u svoje klobuke,

I da tebe, draga, više ne dam nikom.



Na dušeku trava i mojih smaragda,

Kao nimfa moja, da počivaš svagda,

I da niko ne zna tvoje mesto gde je.

NE VJERUJ



Ne vjeruj u moje stihove i rime

Kad ti kažu, draga, da te silno volim,

U trenutku svakom da se za te molim

I da ti u stabla urezujem ime;-



Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi

I prelije srmom vrh modrijeh krša,

Tamo, gdje u grmu proljeće leprša

I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,



Dođi, čekaću te!- U časima tijem,

Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,

Osjetiš li, draga, da mi t'jelo dršće,

I da silno gorim ognjevima svijem,



Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!

Jer istinska ljubav za riječi ne zna,

Ona samo plamti, silna, neoprezna,

Niti mari, draga, da stihove piše.

STO TE NEMA



Kad na mlado poljsko cv'jeće

Biser niže ponoć nijema,

Kroz grudi mi želja l'jeće:

"Što te nema, što te nema?"



Kad mi sanak pokoj dade

I duša se miru sprema,

Kroz srce se glasak krade:

"Što te nema, što te nema?"



Vedri istok kad zarudi

U trepetu od alema,

I tad duša pjesmu budi:

"Što te nema, što te nema?"



I u času bujne sreće

I kad tuga uzdah sprema,

Moja ljubav pjesmu kreće:

"Što te nema, što te nema"...

JEDNA SUZA



Ponoć je. Ležim, a sve mislim na te

U tvojoj bašti ja te vidjeh juče,

Gdje bereš krupne raspukle granate.



Mila kô zlatno nebo pošlje tuče,

U tihu hladu stare kruške one,

Sjede ti djeca i zadaću uče.



Nad šedrvanom leptiri se gone

I sjajne kapi, sa bezbroj rubina,

Rasipaju se, dok polako tone



Jesenje sunce... I kô sa visina

Olovni oblak, po duši mi pade

Najcrnji pokrov bola i gorčina.



I kobna misô moriti me stade:

Što moja nisi, i što smiraj dana

Ne nosi meni zvijezde, no jade?



Što moje bašte ostaše bez grana

I slatka ploda, što rađa i zrije

Na vatri srca?... Gdje su jorgovana



Vijenci plavi?... Gdi je kletva, gdi je?...

Vaj, vjetar huji... a ja mislim na te,

I sve te gledam, kroz suzu što lije,



Gdje bereš slatke, raspukle granate.

ELEGIJA




Zašto se meni javljaš tajno

Kada mi duša tiho sniva?

I zašto tvoje oko sjajno

Golemu tugu i jad skriva?



Zašto me kroz noć staneš zvati,

I šta ti jadno srce ište?

Ta ja ti nemam ništa dati,

O, ja sam pusto pepelište.



Sve što sam imo ja sam dao,

Nevjerno hladna ljubavi moje, -

Sve što sam svojim blagom zvao:

Mladost i oganj duše svoje.



Pa zašto meni stupaš snova,

Šta tražiš ovdje u mrtvaca?

Hladna je, hladna ruka ova

Što nekad na te ruže baca.



Pusti me! Pusti i ne mori!

Nek sam ovako trajem dane,

Sve dok mi srce ne izgori,

Sve dok mi duša ne izda'ne.

AKO HOĆEŠ...



Ako hoćeš da o zori
Pjevam tebi pjesme moje,
Oj, ne bježi sa prozora,
Da ja gledam lice tvoje!

Ako hoćeš da ti pjevam
O sunčanom toplom sjaju,
Oj, pogledni okom na me,
Divotanče, mili raju!

Ako hoćeš da ti pjevam
Onu tihu nojcu milu,
Razvij tvoju gustu kosu -
Mirisavu meku svilu!

Ako hoćeš da ti pjevam
Miris divnog pramaljeća,
Oj, razgrni njedra bijela -
Da udišem miris cvijeća!

Il' ako ćeš pjesmu moju
O izvoru slasti bujne,
Hodi, hodi na grudi mi,
Da ti ljubim usne rujne!...


1889.

ANĐEO LJUBAVI



Šta zvoni tako milo tihom ponoći tajnom,
Kao da rajsko čedo s usana pjesmu kreće?
Ili slavujak mali sanjivo njiha cv'jeće
S pjesmom uzdisajnom?

S talasa biserne r'jeke, na lahorovom krilu,
Šalju l' sirene bajne pozdrave čarnoj noći?
Il' zvukom frule sjetne pastirče u samoći
Draganu zove milu?

Bude li zvjezdice sjajne u plavetnom svemiru
Vječnosti neumrloj zanosne himne svoje?
Slaveći čednost tvoju, to anđ'o ljubavi poje,
I svetu grli liru.


1892.

KRAJ



I svršeno je bilo... U velu i beloj svili,
Silazila si mirno niz stepenice hrama,
Pod krunom mirta... Svi su pogledi na tebi bili.

Pred crkvom žagor i teska. A kao stena sama,
Uz onaj stari jablan ja sam prislonjen bio,
I ćut'o... Na moje čelo studena padaše tama.

Uz melodiju čežnje praznički dan je lio,
Toplo i blago sunce. Pod grozdovima behara,
Mirisale su bašte. Jedan je leptir mio

Svrh tebe kružio lako, pun svetlih duginih šara.
I kada svati počeše bacati limune žute,
I skladno svirači vešti, uz ćemaneta stara,

Počeše toplu pesmu -: još jednom pogledah u te
Sjajnu, kao jabuka sunca u vencu grana...
I moja duša zadrhta; i s bolom smrtne minute

Zlatno se kube sruši svrh njenih šedrvana...

PROLJEĆE


Gle krasote, gle ljepote
Što se sada stvori!
Gle kako se ljupka, mila
Tica pjesma hori.

Pupoljci nam sa svih strana
Svoje glave dižu,
A mirisi raznog cv'jeća
U grudi nam stižu.

Ljubičica krasna, mila,
Širi liste svoje,
A slavujak kod nje stao,
Umiljato poje.

Čelica nam laka, hitra,
Oko cv'jeća l'jeće,
Proljeće je milo došlo,
Mirovati neće.

Zabruj'o je već i potok
Studeni i 'ladni,
Vesel'te se sada i vi,
Siromasi jadni.

Radostan je sada pastir,
Pa uz frulu svira,
Oko njega milo stado,
Pa travicu bira.

Ratari se sa svih strana
Žure svojim ralom,
- Sada ima i leptira,
Blago Niki malom! -

Doletjela hitra lasta,
Kroz zrak se vijuga,
Ponosito stao slavuj,
Gleda je iz luga.

Hvala tebi, mili Bože,
Na ovakom daru!
Još Srbinu uz proljeće
Pošlji slavu staru!...

Oživi mene

Pozdravljam tebe i tvoju samoću,
Tvoj šum i zlatni povratak zvijezda!
Kô tice kad ih gone iz gnijezdâ,
Ja bježim tebi, jer pokoja hoću.

Jedva sam čekô na ove trenutke
S nemirom srca i sa bolom grudi;
Ja sam sit vreve i dosadnih ljudi
I prazna doba što nam rađa lútke.

Oživi mene, noći bogom dana!
Stupi, i tiho preko mojih rana
Položi tvoje meko, toplo krilo!

Uzmi me, digni, i sa mnom odbrodi
Negdje daleko, neznanoj slobodi,
Gdje nigda nije ovih ljudi bilo!