Indijanske legende i mitovi

Legenda Arapaho Indijanaca:

Priča počinje s opisom nebeske porodice bogova, muškarca i žene i njihova dva sina, Sunca i Meseca. Tražeći supruge, Sunce i Mesec putuju u suprotnim smerovima. Mesec uzme za ženu žabu krastaču, a Sunce odluči oženiti smrtnicu.
Gledajući dole s visina, ono ugleda dve indijanske devojke kako skupljaju drva. Spustivši se, preobrazi se u pauna i popne se na drvo. Jedna od devojaka požele pera za svoj vez, podje za životinjom na drvo, ali drvo je bivalo sve vise i nadalje je raslo.
Na kraju probilo se do u Nebo, i Sunce, poprimivši lik mladića, uze djevojku za ženu i odvede je u svoj šator na Nebeskom svetu. Uskoro im se rodi sin. Svekar i svekrva poklone ženi štap za kopanje, ali joj suprug zabrani da kopa oko jedne biljke. Znatiželjna, ona ga ne posluša i otkrije rupu kroz koju pogleda na Zemlju i ugleda okrugli logor svojih ljudi.
Obuzeta čeznjom za domom, ona naumi sići pomoću čvrstog konopca, ali, upravo pre no sto je stigla na zemlju sa svojim sinom, suprug baci za njom kamen i ubije je. Dete je prezivelo i negovala ga je starica Noć. Prozvala je dečaka Malom Zvezdom i učinila mu luk i striele. Njima je on ubio Podvodnog pantera, supruga Noći. Noć mu tada preobrazi luk u koplje, i Mala Zvezda nastavi njime ubijati zmije koje čine štetu svetu. Medjutim, bio je nepažljiv, i dok je spavao na preriji, zmija udje u njegovo telo i sklupča mu se u lobanji. S tela mu je otpalo tkivo, ali mu je kostur sačuvan i zadržao je svest. Molio je da naidju dva dana kiše i dva dana jake žege, što prisili zmiju da pomoli svoju zadihanu glavu kroz njegova usta. On uhvati zmiju i izvuce je van, te ponovno poprimi ljudsko obličje.
Kožu gmizavca pričvrsti za svoje koplje i vrati se crnom šatoru Noći, gde se preobrazi u zvezdu Danicu.

Legenda plemena Tsimshian:

Kad se rodio gavran, otac ga je podučavao i vežbao različitim veštinama, i kad je odrastao, rekao mu je da će mu dati moć da stvori svet. U to doba na svetu nije bilo svetla, ali je gavran čuo da uzvodno uz reku Nass postoji velika kuća u kojoj sebični poglavica čuva svetlost samo za sebe.
Gavran je kovao različite planove kako bi svetu dobavio svetlost. Najposle se preobrazio u cedrov list i pao u vodu koju je upravo pila poglavičina kći. Devojka proguta list i zatrudni...Kad je doslo vreme, iskopaše joj rupu u koju je trebala roditi dete. Ukrasili su je bogatim krznima, ali se dete nije htelo roditi na tim skupocenim materijalima. Naposletku prostreše mahovinu u duplju i dete se na njoj rodilo. Oči mu behu veoma sjajne i hitro su gledale uokrug.
Na zidovima kuće visili su zavežljaji različitih veličina i oblika i dete je plakalo i pokazivalo na njih. To je trajalo mnogo dana. Na kraju deda reče: "Dajte mome unuku ono za cime plače. Dodajte mu zamotuljak koji visi tamo na kraju. To je torba zvezda".
Tako se dete igralo torbom, kotrljajući je medju ljudima, kad je nenadano baci kroz dimnjak. Torba se uputila ravno prema Nebu i zvezde su se skotrljale iz nje i rasporedile se kako ih danas vidimo.
Nakon nekog vremena dete iznova stade plakati. Tada njegov deda reče: "Odvezite sledeći zavežljaj i dajte mu ga". Dete se dugo igralo s njime u blizini svoje majke. Nakon izvesnog vremena, hitnu ga takodje kroz dimnjak, i jedino što se tada videlo bio je veliki Mesec.
Sada je jos preostala samo jedna stvar, kutija u kojoj je bilo dnevno svetlo, i dete je plakalo za njom. Oči mu kolutahu i pokazalo se da su različite boje, pa ljudi pomisliše kako to nije obično dete, ali, kao što se uvek dešava da deda voli svoje unuče kao sto voli vlastitu kćer, to deda naposletku reče: "Pa, dobro, odvežite poslednje i dajte mu". Kada je diete dobilo u ruke kutiju, ispustilo je svoj gavranski krik "kva, kva", i odletelo s njome kroz dimnjak. Tada stari poglavica, kojemu je ukradena svetlost, reče: Taj stari govnar gavran domogao se svih mojih dobara".
__________________

Legenda plemena Wishram:

Kojot je bio zalostan jer su ljudi umirali i odlazili u zemlju duhova. Umrla je i njegova sestra i nekoliko njegovih prijatelja. Umrla je orlova prijateljica i on je tuzio za njom. Kojot i orao krenuli su zajedno u Zemlju mrtvih. Stigli su do velike vode. Cekajuci da padne mrak, kojot pocne pevati i kroz kratko vrijeme pojave se cetiri ljudska duha i prevezu ih u Zemlju mrtvih. Usli su u logor sacinjen od tanke aure gde su duhovi umrlih, divno odeveni i oslikani bojama, plesali i pevali uz udaranje bubnjeva. Mesec koji je visio iznad njih, uspunjavalo je logor svetloscu.
Blizu Meseca stajala je zaba, gospodarica logora mrtvih. Rano ujutro duhovi napustise logor da bi posli na dnevno spavanje. Tada kojot ubije zabu i odene njezinu kozu. U sumrak duhovi se vrate i otpocne druga noc pjevanja i plesanja. Kojot, u zabinoj kozi, stajao je kraj Meseca.
Kad su pesma i ples bili na vrhuncu, kojot proguta Mesec. U tami, orao uhvati duhove ljudi i smesti ih u kojotovu kosaru a poklopac cvrsto zatvori. Tada se njih dvojica uputise u Zemlju zivih. Kojot je nosio kosaru, a orao je leteo ispred njega. Na putu zacuse glasove u kosari. Duhovi su se zalili i nekolicina ih je vikala uglas: "Otvorite poklopac i pustite nas da izadjemo!"...Kojot je bio umoran, jer je kosara bila sve teza i teza..."Pustimo ih da izadju", rece kojot. "Ne, ne - odgovori orao. Malo kasnije kojot spusti kosaru, Bila mu je preteska. "Pustimo ih da izadju", ponovi kojot. "Sada smo vec tako daleko od Zemlje duhova da se nece vratiti". Potom otvori kosaru. Ljudi poprimise oblik duha i, krecuci se poput vetra, vratise se u zemlju mrtvih.
U pocetku je orao zamerao kojotu, ali potom primeti: "Vec je jesen. Lisce pada, kao sto ljudi umiru. Pricekajmo do proleca. Kad se pupoljci otvore i cvece procveta, vraticemo se i ponovno pokusati"..."Ne", odgovori kojot, "umoran sam. Neka mrtvi ostanu zauviek na otoku mrtvih"..
Tako je kojot uveo zakon prema kojem se mrtvi nakon smrti vise ne vracaju u zivot. Da nije otvorio kosaru i pustio duhove da izidju, mrtvi bi se svakog proleca vracali u zivot, kao sto se obnavljaju trava, cvece i drvece.

Legenda o Tlaloc/u

Prema tolteckom predanju, gospodar kise i vode je Tlaloc. On ima izbuljene oci i zubata usta (poput lutke koja prikazuje kisu kod plemena Hopi). Briga oko sticanja naklonosti bogova kise jednako je stara kao i ratarstvo, i širom Srednje Amerike na kamenim natpisima i u drugim, veoma strim tekstovima,pojavljuju se likovi koji predstavljaju Tlaloca. Tlalocova velika snaga iskazala se u spustanju voda odozgo, kao i u pripovesti o poplavi koja je zavrsila prvo doba sveta. Presavijeni manuskript Laud prikazuje ga kao toliko mocnoga, te je kadar sluziti se sa svih Dvadeset znakova obreda. U ruci drzi zmiju munje; iz usta mu izlazi jaguarova rika-grom, koji ima kucu na Nebu i hvata vetar, vlasnistvo svoga protivnika Quetzalcoatla kako bi smirio zrak u kojem ce pasti kisa.

U religiji Tolteka, a jos vise Azteka, Tlalocovu kisu ljudi nisu dobili besplatno. Dobivena je na temelju pogodbe, u zamjenu za krv prinesenih zrtava cije ce suze podrazavati i tako potaknuti kisu. Pre no sto umre, zrtva ce zamisljati svoje putovanje Tlalocanu, "kuci od quetzalova perja", Tlalocovu boravistu u sredistu Neba, a proci ce na svom putu kroz "mesto bestelesnoga", boraviste "strasnog princa", ili gospodara Mrtve zemlje. To je podzemlje udaljeno cetiri dana puta, ili cetiri godine u duhovnom vremenu, od zapadnog obzorja.

Dani i noći
(legenda naroda Kititas)

U davna vremena, pre nego što je Veliki Duh doveo ljude na Zemlju, životinje su raspravljale o dužini dana i noći. Životinje koje su smatrale da svi dani u godini treba podjednako da traju izabrale su Žabu za svog predstavnika. Druga grupa je želela da dan bude duži od noći čitave godine. Njih je zastupao Medved. Rasprava je trajala mesecima dok se obe strane nisu dogovorile da bi to pitanje trebalo staviti na glasanje i jednom zasvagda odlučiti o trajanju dana i noći.
Sve životinje su se okupile i počela je žučna rasprava koja je prerasla u veliku svađu. Najglasnija i najtvrdoglavija bila je Žaba tako da je Medved izgubio strpljenje i besno se izdrao na nju:
„Poješću te živu!”
„Prvo me uhvati!”, nadmeno je odgovorila Žaba.
Medved je cepteo od besa. Pokušao je da je zgnječi svojom ogromnom šapom, ali Žaba se hitro izmigoljila i skočila u obližnju baru. Uvukla se u mulj, pa Medved nije mogao da je nađe. Tražio ju je satima dok se nije umorio i dok ga nije prošao bes. Predložio je Žabi da se dogovore. Pristao je da dan i noć traju po 12 sati naizmenično cele godine pod uslovom da on i njegovi sledbenici mogu da prespavaju hladnu zimu i, ukoliko Žaba pristane, da ih na proleće probudi. Žaba se složila i izašla iz mulja.
Od tada se mesec ranog proleća kada se medvedi bude iz zimskog sna zove Vauk Vaukus po zvuku žabljeg kreketanja. Do današnjih dana nijedan medved neće otići na spavanje u pećinu koja je daleko od bare. Da ne bi propustio buđenje i dolazak toplih dana.
__________________

Legenda plemena Dakota:

Priča pripoveda o dva čoveka koji su bili u lovu, kad u daljini primete kako im se nešto neobično približava..kad se lik približio, ugledaše prekrasnu ženu odevenu u belu jelensku kožu i noseći zamotuljak na ledjima. Bila je toliko privlačna da je jedan od ljudi poželi obljubiti, ali, kad joj se približio, zastre ga magla...kad se digla, mladic je postao kostur, jer su ga posve izjele strašne zmije. Tad reče drugom covjeku da se vrati u logor i priredi veliki šator za njen prijem.
Lovac se vrati i poglavica naredi da se pripremi veliki šator. Svi koji su se okupili behu odeveni u nalepše ruho. Udje žena i uze pripvoedati, govoreći: "Došla sam s Neba da poučim Dakote kako da žive i kakva će im biti budućnost....dajem vam ovu lulu. Čuvajte je zauvek."
Takodje im je dala smotuljak sa četiri zrna kukuruza s rečima: "Ja sam bivo, velika bela bivolica...proliću svoje mleko širom zemlje, kako bi ljudi mogli živeti."
Podučila je ljude upotrebi lule, i odredila simboliku za četiri vetrova ili strana sveta; crveno za sever, žuto za istok, belo za jug i crno za zapad. Podučila ih je sedam svetih svečanostima pomoću kojih će produžiti život. Zatim je otišla i nestala, preobrazivši se u crvenkasto-smedju bizonovu kožu. Lula od kože belog bivola čuva se i poštuje i do danas kao plemenska zaštita Dakota, i predmet je hodočasća za članove plemena.

Zašto detlić ima crvene grudi
(legenda naroda Skvomiš)

Nekada davno južni vetar duvao je tako jako svojim vrelim dahom da su mnoge životinje bile veoma nesrećne. Veverica je sazvala sastanak svih životinja da odluče šta im valja činiti. Posle duge rasprave odlučiše da pođu na jug i nađu dom južnog vetra.
Nakon dugog i teškog puta životinje su došle do podnožja strme, stenovite planine na čijem je vrhu bila velika tvrđava. Shvatile su da odatle duva južni vetar, ali planina je bila tako strma i visoka da nikako nisu mogle da se uspnu do tvrđave. Pokušavale su i pokušavale, ali nisu mogle da se popnu na vrh. To je uspelo samo Mišu jer je bio toliko mali da je neopaženo ušao u tvrđavu. Tamo je shvatio da južni vetar prave petorica braće. Primetio je, takođe, da su obesna braća do zuba naoružana mnoštvom lukova i strela.
Tiho i brzo Miš je pojeo strune na svakom luku. A kad su braća otišla na spavanje, napravio je duge merdevine od uvrnute konoplje i spustio ih niz planinu. Njima su se u tišini noći popele ostale životinje. Iako su se trudile da budu tihe, nespretni i teški Medved probudio je petoricu braće. Kada su videli da životinje nadiru u tvrđavu, braća su potrčala po svoje oružje, ali njihovi lukovi i strele bili su beskorisni. Morali su rukama da se bore protiv mnogo nadmoćnijih ljutih životinja. Nakon kratke borbe životinje su savladale četvoricu braće, ali peti je uspeo da pobegne. Do danas niko ne zna gde se krije. On i danas pravi vrući vetar, ali nema dovoljno snage da ikome naškodi.
Srećne životinje dogovorile su se da proslave pobedu. Zapalile su lukove i strele zarobljene braće i zaigrale oko vatre. Uživale su u plesu i svojoj pobedi. Samo Detlić nije želeo da igra. Zadovoljno je stajao ispred velike vatre satima gledajući u nju. Ostao je tako nepomičan toliko dugo da su mu prsa pocrvenela od toplote. Od tada detlići imaju crvene grudi.

Pet ljudskih sunaca – Quetzalcoatl prastvoritelj i zaštitnik ljudi

Jednom, a sada već davno prije, Athumanunh je opisao opsjednutost i strah drevnih Maya, što će se to dogoditi nakon njihovog kalendarskog ciklusa od 52 godine (Athumanunhu još i danas iznenađujućeg i točnog misterioznog ciklusa tog davno prije tajnovitog naroda Maya). Nakon Mayanskih pet sunaca (Athumanunh namjerno ovdje sunce piše malim slovom, jer pod pojmom sunca on ovdje ne podrazumijeva niti božanstvo, niti nebesko tijelo, jednostavno, sunce mu tu označava jedan eon, a eon je opet po Athumanunhu odsjek vremena, odnosno vječnost koja se javlja u mitološkim pričama Athumanunhu toliko zanimljivim i dragim) Maye su misteriozno nestale, a njihovi veliki štovatelji, odnosno nasljednici na 'pozornici Vremena' Asteci, doživjeli su nakon dvije tisuća godine najavljivanja, u godini Trstike (po našem računanju Vremena to je godina 1519. – po Athumanunhu), strašno prokletstvo. Naime, te godine trebao se vratiti dobri bog Quetzalcoatl (Pernata zmija), a zapravo došao je krvi i zlata žedan konkvistador Hernando Cortes. U nekoliko je godina divljanja Cortesovih konkvistadora civilizacija Asteka, koji su brojili oko 25 milijuna ljudi, svedena na samo milijun žitelja. No, potomci Asteka još uvijek čekali su dobrog boga Quetzalcoatla, a on je doista dolazio među njih u obličju Emiliana Zapate, Diega Rivere, Jose Clement Orzoca, Ernesta Cardenala … barem je tako vjerovao taj napaćeni i izmučeni narod, pa Athumanunh nema razloga da i on u to ne povjeruje, a Vama napiše tko je zapravo bio taj dobri bog Quetzalcoatl, te gdje je i kada nestalo tih pet sunaca (dvije tisuće godina) Maya, Mysteca, Asteca …
Dobro onda, Athumanunh će pisati: 'U dvije tisuće godina bog Quetzalcoatl, za dobrobit ljudi, obnašao je mnoge uloge koje su ostale zapisane u mitološkim pričama tih drevnih naroda. Dakle, bio je on Kukalcan (Mayama), Gugumatz (Quiche Mayama), Deveti Vjetar (Mystecima) … bio je on bog bilja, bog planete Venere (Quetzalcoatl je među Myama živio 52 godine, a onda je jednog jutra tajnovito nestao, a tog jutra Maye su na jutarnjem nebu ugledale predivnu Jutarnju Zvijezdu, odnosno planetu Veneru – po Athumanunhu), otkrivač glazbe toliko ugodne uhu ljudskome, medicine, knjiga i kalendara, bio je on prastvoritelj ljudske vrste koju je volio, branio i uvijek štitio. Jedini je on od svih bogova koji je umjesto ljudskih žrtava tražio leptire, ptice i zmije. Začudo Maye ga opisuju kao bradatog čovjeka, (mayanski muškarci nemaju čekinje po licu, nikada nisu imali bradu – po Athumanunhu) a koža mu je bijele boje. Na glavi nosi drevnu toltečku ratničku željeznu kacigu, a u rukama mu spavaju gromovi. (Athumanunh ne može povjerovati, ali Maye su zapravo opisivali šapnjolskog konvistadora dvije tisuće godina prije nego se on pojavio među Astecima) Brada, bijela koža, čelična kaciga i arkebuza to su glavna obilježja nemilosrdnih konkvistadora. No, Quetzalcoatla je otjerao zločesti bog Tezcatilpoca, ali je Quetzalcoatl obećao da će se jednom ipak vratiti među ljude. Nadalje, 'Prvo sunce' kojeg mayanski svećenici nazvaše 'Zemaljsko sunce' trajalo je 676 godina (Athumanunh odmah računa – Ako mayanski kalendar ima 13 dana, a godina 20 mjeseci to je 260 dana, a kalendaru Tzolkinu treba 13 okretaja da bi se ispunila godina, dakle 13 opetovanja okretaja kalendara, 676 : 13 iznosi 52, a to je ta misteriozna brojka Maya). Nakon toga jaguari su u krvoločnim napadima, koji opet traju 13 godina, rastrgali ljude. Tada dolazi 'Drugo mayansko sunce' nazvano 'Zračno sunce' koje je izdržalo 364 godine (Athumanunh računa 364 : 52 što iznosi 7), a tada opet nastupa kataklizma u obličju uragana koji je poharao Zemlju, a ljude pretvorio u majmune. Slijedi 'Treće sunce' nazvano 'Vatreno sunce' koje je izdržalo 312 godina (Athumanunhova računica opet je 312 : 52 što iznosi 6), a tada počinju padati vatrene kiše koje su spalile Zemlju, a ljude pretvorile u Pipile (purane). Slijedi 'Četvrto sunce' nazvano 'Vodeno sunce' koje opet traje 676 godina, pa Athumanunh opet računa (676 : 52 što iznosi 13), a potom padaju kiše koje izazivaju poplave, a ljude pretvaraju u ribe. No, ovdje se pokušava umiješati vrhovni bog Tezcatlipoca (Athumanunh ga ponekad nazove i Titlacahuan), pa odluči, na nagovor predivne božice Chalchiuhtlicue, spasiti jedan ljudski par (ženu i muškarca). Stavlja ih u veliko deblo i daje ima svakom po klip kukuruza. Kada su oni pojeli i posljednje zrno, vode potopa su se povukle, a muškarac i žena silno gladni love ribu i peku je na vatri. Tezcatlipoca je ljut što ljudi nisu sačuvali kukuruz i posadili ga, nego ubijaju druge stvorove da bi jeli, pa ih opet kažnjava pretvarajući ih u pse. Sada na kraju nastupa 'Peto sunce' posljednje sunce nakon kojeg se opet po isteku 52 godine treba dogoditi kataklizma koja će doista i stići u obličju konkvistadora. (Dakle, 52 x 13 što iznosi 676, te Athumanunhu preostaje još samo da izračuna sve to zajedno: 'Prvo sunce' 13, 'Drugo' plus 'Treće' 13, 'Četvrto' 13, 'Peto' opet 13. Sve zajedno 13 x 4 što iznosi opet 52, tu misterioznu brojku Maya) No, dobro, Athumanunh je možda malo previše uključio slučajnost brojki, ali morate priznati da je misteriozno, tajnovito i po Athumanunhu, na samo njemu svojstven način, zanimljivo.

ISTORIJA SVJEDOČI
Što snađe zemlju, snađe i njenu djecu


Svjedoci smo da čovjek neprekidno prkosi prirodnim zakonima. Uništava duh majke prirode, ne vodeći računa o budućnosti naše planete. I u davna vremena bilo je ljudi i naroda koji su se protivili zagađivanju vazduha, uništavanju drveća i ostalih prirodnih blagodeti.
Abraham Linkoln (1809-1865), predsjednik SAD, ponudio je 1854. godine indijanskom narodu da otkupi veliki dio njihove zemlje. Zauzvrat im je predložio nesmetano bitisanje u rezervatu. Na tu ponudu dobio je odgovor od poglavice Sietla. Pismo koje slijedi ubraja se među najljepše i misaono najdublje ikad izrečene o čovjekovoj okolini.
"Kada veliki Bijeli poglavica iz Vašingtona šalje svoj glas da želi da kupi našu zemlju – previše od nas traži... Kako se može prodati nešto, ili kupiti nebo i toplina zemlje?
Tako nešto sasvim nam je strano. Mi nijesmo vlasnici svježine vazduha i bistrine vode... Svaki je djelić ove zemlje svet mome narodu. Svaka blistava borova iglica, svako zrno pijeska na rječnom sprudu, svaka maglica u tami šume, sveti su u mislima i u životu mog naroda, dio smo zemlje i ona je dio nas. Mirisave trave su nam sestre. Jelen, pastuv, veliki orao – braća su nam. Stjenoviti vrhovi, sočni pašnjaci, toplo povijeno tijelo ponijevo i čovjek, sve pripada istoj porodici.
Ova blistava voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda, već krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju morate znati da je sveta. Da svaki odraz u bistrom jezeru kazuje događaje i uspomene iz života mog naroda. Žubor vode – glas je oca moga oca. Rijeke su naša braća, utoljuju nam žeđ. Rijeke nose naše kanue. Hrane nam djecu. Prodamo li vam ovu zemlju, morate se sjetiti i učiti svoju djecu da su rijeke vaša i naša braća. Zato rijekama morate pružiti dobrotu kakvu niste bratu pružili.
Znamo, da nas bijeli čovjek ne razumije. Njemu je jedan dio zemlje isti kao i bilo koji drugi... Prema majci zemlji i prema bratu nebu odnosi se kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati poput stoke ili sjajnog nakita. Njegova će pohlepa uništiti zemlju i za sobom ostaviti pustoš.
Ne znam. Naš se način života razlikuje od vašeg. Od pogleda na vaše gradove, crvenog čovjeka zabole oči... U gradovima bijelog čovjeka nema mirnog kutka. Nema mjesta na kome bi se čulo otvaranje lišća u proljeće ili drhtaj krila mušice.
Najveće blago crvenog čovjeka je vazduh... Bijeli čovjek kao da ne opaža vazduh koji diše. Poput nekog koji je dugo na samrti, imun je na smrad. Prodamo li zemlju, morate se sjetiti da nam je vazduh dragocjen. Da vazduh dijeli svoj duh sa svim životom koji održava. Vjetar što je mom djedi dao prvi dah, prihvatiće njegov poslednji izdah. Ako vam prodamo zemlju, morate je čuvati kao svetinju. Kao mjesto na kojem će i bijeli čovjek moći da udahne vjetar zaslađen mirisom poljskog cvijeća.
Razmotrićemo vašu ponudu da kupite zemlju. Odlučimo li da pristanemo, zahtijevaćemo da ispunite ovaj uslov: bijeli čovjek moraće da se ponaša prema životinjama ovog kraja kao prema svojoj braći.
Šta je čovjek bez životinja? Kad bi životinja nestalo, čovjek bi umro od velike usamljenosti duha. Što god zadesi životinju, ubrzo snađe i čovjeka. Sve je u svijetu povezano.
Moraćete učiti svoju djecu da im je pod nogama pepeo naših djedova. Da bi poštovali zemlju, reći ćete im da je zemlja bogata životom naših predaka. Moraćete učiti svoju djecu, kao što mi učimo našu, da nam je zemlja mati. Što snađe zemlju, snađe i njenu djecu.
Pljuje li čovjek na zemlju, pljuje na samog sebe.
Zemlja ne pripada čovjeku. Čovjek pripada zemlji"!

[You must be registered and logged in to see this image.]

Bitka sa zmijama
Bio jednom jedan čovjek koji nije bio dobar prema životinjama. Jednog dana, dok je lovio, naišao je na zmiju zvečarku. Odlučio je mučiti je. Držao joj je glavu pritisnutu uza zemlju i prikovao je komadom kore. Kad je bila zarobljena, počeo ju je mučiti.

«Borit ćemo se», rekao je i palio je zmiju dok nije uginula. Mislio je da je to dobra šala pa je tako, kad god je našao zmiju, činio isto.

Jednog je dana neki drugi čovjek hodao šumom kad je začuo čudan zvuk. Bio je glasniji od šuštanja vjetra dok puše nad vrhovima borova. Došuljao se bliže kako bi mogao vidjeti. Tamo, na čistini, bilo je puno zmija. Sakupile su se radi ratnog vijećanja. Slušao je u velikom strahu kako govore:

«Sad ćemo se boriti s njima. Djisdaah nas je izazvao i mi ćemo otići u rat. Za četiri ćemo dana ići u njihovo selo i ratovati s njima.»

Čovjek je otpuzao i što je mogao brže otrčao u svoje selo kako bi rekao što je čuo i vidio. Poglavica je poslao ostale da vide je li izvješće bilo istinito. Svi su se vratili u veliku strahu.

«Ahhh», rekli su. «Sve se zmije skupljaju kako bi išle u rat.»

Poglavica sela vidio je da nemaju izbora. «Moramo se boriti», rekao je i naredio ljudima sela da se pripreme za bitku. Izrezali su brdo stabala i zabili ih kao balvane oko sela. Od kolaca su sagradili rovove jedne blizu drugima kako zmije ne bi mogle ući. Kad je osvanuo četvrti dan, poglavica je naredio da se balvani zapale. Čim su to učinili, začuli su strašnu buku, kao jak vjetar u krošnjama drveća. Bila je to buka zmija koje su dolazile sikćući do sela radi bitke.

Obično zmije neće prići vatri, ali ove su zmije bile odlučne u svojoj osveti. Išle se ravno u plamen. Mnoge su od njih uginule, ali preživjele su zmije prepuzale preko mrtvih tijela i nastavile napredovati sve dok nisu stigle do drugoga rova kolaca.

Još jednom, poglavica je naredio da se drveni rovovi obrane zapale. No zmije su puzale ravno u plamen, sikćući svoju ratnu pjesmu, a preživjele su prepuzale preko tijela uginulih. Bio je to zastrašujući prizor. Stigle su i do drugog rova kolaca i premda su se ljudi hrabro branili, nije bilo koristi. Zmija je bilo još više nego uginulih i nisu se mogle zaustaviti. Uskoro su probile svoj put i kroz zadnji rov kolaca, a ljudi iz sela borili su se za svoje živote. Prvi čovjek kojeg je trebalo ubiti bio je Djisdaah, onaj koji je izazvao zmije na borbu.

Bilo je jasno da nikada neće moći dobiti ovu borbu. Poglavica sela vikao je zmijama koje su stigle do samoga ruba sela: «Počujte me, braćo moja! Predajemo vam se.

Jako smo vam naudile. Imajte milosti prema nama.»

Zmije su se zaustavile ondje gdje su bile i nastala je velika tišina.

Iscrpljeni su ratnici gledali u veliku vojsku zmija, koje su zurile u njih. Tada se Zemlja potresla i razlomila pred ljudima. Velika zmija, zmija veća i od najvećeg bora, kojoj je glava bila veća od velike dugačke kuće, uspravila se iz rupe u zemlji.

«Slušajte me», rekla je. «Ja sam poglavica svih zmija. Otići ćemo i ostaviti vas u miru složite li se s dvjema stvarima.»

Poglavica je pogledao u veliku zmiju i kimnuo glavom. «Složit ćemo se, Veliki Poglavico», rekao je.

«Dogovoreno je», rekao je Poglavica Zmija. «Ovo su dvije stvari. Prvo, uvijek se morate s poštovanjem odnositi prema mom narodu. Drugo, sve dok je svijeta, ni jednog čovjeka više ne smijete nazvati imenom Djisdaah.»

Tako je to bilo dogovoreno tada, a i danas je još tako.

Kukuruz i bizoni su bili izuzetno znacajni za Indijance i nije cudno da ih nalazimo u mnogim pricama koje se pripovedaju u plemenima Severne Amerike i obe, na razlicite nacine, naglasavaju vodu i rast biljaka kao glavnu brigu pustinjskih Indijanaca.
Ispricacu dve tipicne indijanske price. Prva potice iz Hopi-naroda:
Covek je nekada zivio u podzemnom raju. Ljudi bejahu bogati i sretni, sve dok nisu postali razuzdani. Za kaznu, u podzemlju se digla voda. Ljudi su pobegli sledeci Zenu-pauka i penjuci se uz trsku, dve vrste bora i golemi suncokret koji je dosezao iznad ruba vode. Dok se narod penjao na sigurno tlo, Ptica rugalica smestala je svakog u pleme. ALi se Ptica rugalica umorila i prestala pevati pre no sto su svi ljudi bili rasporedjeni, pa su zakasnili iznova pali u podzemlje, gde ide sve mrtvo. Ostali krenuse u potragu za izlazecim Suncem, belci krenuse na jug. Puebli (misli se na Pueblo Indijance) ostadose u sredisnjem delu, drugi se Indijanci upute na sever. Bilo je dogovoreno da kad jedni stignu do izlaska Sunca, drugi trebaju stati na mestu na kojem su se nasli. Belci, koji su stvorili konje da bi im bili od pomoci, prvi stigose na cilj. Kad su to ucinili, veliki pad zvezda obavesti o tome ostale, pa se Pueblo-narod i ostali Indijanci smestise tamo gde su se zatekli.

Zuni-narod pripoveda kako je njihove pretke, kad su izisli iz podzemlja, pratilo deset Kukuruznih devojaka, koje su prostom oku bile nevidljive. Devojke su cetiri godine putovale s plemenom, nevidljive i neznane, ali u Shipololou, mestu magle, otkriju ih vestice, daju im semenje razlicitih vrsta kukuruza i tikvi, i preobrazise ih u ljudski lik.
Zuni nastavise putovati, ali Kukuruzne devojke zaostanu u carobnoj kuci plesa, ciji su zidovi od cedrovine, ukraseni omorikama, plesuci sa svojim sjajnim klasovima s belim, poput perja listovima i kupajuci se u rosi.
Otkrili su ih lovci na jelene i odveli pred Zunije da im plesu, ali dok su plesale, svi su pozaspali. Dosao ih je gledati i Payatamu, mali bog svirac frule, koji cvecu poklanja pupoljke. Bio je ocaran Kukuruznim devojkama u plesu, a nadasve mu se svidela Zuta kukuruzna devojka, koja je bila najlepsa od njih deset. Kukuruzne devojke procitase njegove misli i zastrasene nastavise plesati sve dok i on nije zaspao, da bi potom pobegle na Izvor magle i oblaka. Pogodjeni strasnom gladju, Zuni su molili da se vrate, i najposle su ih nagovorili da dodju i ponovno im plesu.
Glad je prestala i otad se uvijek u Zuni-obredima slavila lepota i ples Kukuruznih devojaka...

Indijanci izazivaju poštovanje svojom mudrošću i posebnim odnosom prema životinjama i prirodi.

Priče su im uvijek neobične,toliko različite od zapadnjačkih,i tko zna,možda će te njihova mudrost nadahnuti ili potaknuti na neko dobro djelo.

Sve stvari na svijetu imaju svoju svrhu,svaka bolest i biljka koja je liječi, svaki čovjek sa svojim pozivom.

Ovo je indijanska teorija postojanja.

Žalosni Golub, Salish (1888-1936)

Što je život?

To je treptaj svisca u noći.

To je dah bufala na zimskoj hladnoći.

To je mala sjenka koja juri preko trave i nestaje u zalasku sunca.

Crno stopalo

Sve na svijetu je u paru.

U našim mislima mi smo dvoje,dobri i zli.

Svojim očima vidimo dvoje,ono što je lijepo,i ono što je ružno.

Imamo desnu ruku koja udara i čini zlo i lijevu koja je bliže srcu,punu dobrote.

Jedna noga može nas voditi lošim putem a druga dobrim.

Dakle,sve na svijetu je u paru.

Eagle

Sve što Indijanac radi je u krugu a to je zato što snaga svijeta uvijek djeluje u krugovima,i sve pokušava biti okruglo.

Nebo je okruglo,čuo sam da je i Zemlja okrugla,a takve su i sve zvijezde.

Vjetar,kad je najmoćniji,vitla.

Ptice grade gnijezda u krugovima,jer njihova je vjera ista kao i naša.

Čak i godišnja doba u svojoj izmjeni čine veliki krug i uvijek se ponovo vraćaju tamo gdje su bila.

Čovjekov život je krug od djetinjstva do djetinjstva.

I tako je u svemu u čemu se kreće snaga.

Crni Los Oglala Sioux

Moramo zaštititi šume za našu djecu,unuke i djecu koja će se tek roditi.

Moramo zaštititi šume za one koji ne mogu govoriti za sebe,za ptice,životinje,ribe i drveće.

Qwatsinas

Ako razgovaraš sa životinjama,i one će razgovarati s tobom,i poznavat ćete jedni druge.

Ako ne razgovaraš s njima,nećeš ih poznavati

Ono što ne poznaješ,to te plaši.

Kad se netko boji,on uništava.

Poglavica Dan George

U srcima svih nas postoji skrivena cesta kojom se rijetko putuje a koja vodi do nepoznatog,tajnog mjesta.

Stari su ljudi zaista voljeli Zemlju i na njoj su sjedili i počivali s osjećajem da su blizu majčinske snage.

Svoje su šatore gradili na Zemlji,a svoje žrtvenike od Zemlje.

Zemlja je umirivala,jačala,pročišćavala i liječila.

Zbog toga stari Indijanac još uvijek sjedi na Zemlji,ne ustaje i ne odvaja se od njenih snaga koje život daju.

Za njega sjediti ili ležati na Zemlji znači moći razmišljati dublje i osjećati snažnije.

On može jasnije proniknuti u tajne života i doći u bliži odnos sa životom oko sebe.

Poglavica Medvjed Koji Stoji,Oglala Sioux

Veliki Duh je u svim stvarima,on je u zraku koji dišemo.

Veliki Duh je naš otac,a zemlja je naša majka.

Ona nas hrani,i sve što stavimo u nju ona nam vraća.

Veliki Grom

Indijanci vide dva puta s kojima se suočava bijeli čovjek kao put tehnologije i put duhovnosti.

Mi osjećamo da put tehnologije vodi moderno društvo ranjenoj i sprženoj Zemlji.

Može li biti da put tehnologije predstavlja žurbu u uništenje,dok put duhovnosti predstavlja sporiji put kojim su Indijanci putovali i koji sada ponovo traže?

Zemlja nije spržena na tim tragovima.

Trava tamo još uvijek raste.

William Commanda,Kanada

Bijele ljude nikad nije bilo briga ni za zemlju,ni za jelena,ni za medvjeda.

Kad mi Indijanci ubijamo zbog mesa,pojedemo sve.

Kad vadimo korijenje pravimo male rupe.

Kad gradimo kuće, adimo male rupe.

Mi istresamo s drveća žirove i češere.

Mi ne siječemo živo drveće.

Koristimo samo suho drvo.

A bijelci razaraju tlo,sijeku drveće ubijaju sve...

Drvo kaže:

"Nemoj.Boli me.

Nemoj me ozlijediti."

A oni ga sasijeku i razrežu.

Zbog toga ih Duh zemlje mrzi.

Wintu

Ponašajte se dobro prema Zemlji,ona vam nije dana od vaših roditelja,nego je posuđena od vaše djece.

Ne nasljeđujemo Zemlju od naših predaka,posuđujemo je od naše djece.

Stara indijanska poslovica

Naše je vjerovanje da je ljubav prema posjedovanju slabost koju treba nadvladati.

Ona privlači materijalni dio,a ako joj se dozvoli,s vremenom će poremetiti čovjekovu duhovnu ravnotežu.

Zbog toga djeca zarana moraju naučiti ljepotu darivanja.

Treba ih učiti da daju ono što najviše vole kako bi mogla osjetiti radost davanja.

Ohiyesa,Wahpeton Santee Sioux

Jednom sam bio u Victoriji i vidio sam veoma veliku kuću.

Rekli su mi da je to banka i da bijeli ljudi tu stavljaju svoj novac na čuvanje i da vremenom dobivaju korist.

Mi Indijanci nemamo takve banke ali kada imamo mnogo novca ili pokrivača,mi ih dajemo drugim Indijancima,i s vremenom to im donosi korist i naša srca se osjećaju dobro.

Naš način davanja je naša banka.

Poglavica Maquinna,Nootka


Živi svoj život tako da strah od smrti nikad ne uđe u tvoje srce.

Ne opterećuj nikoga zbog njegove vjere,poštuj tuđe mišljenje i traži da oni postuju tvoje.

Voli svoj život,usavršavaj ga i uljepšavaj sve oko sebe.

Nastoj živjeti dugo i u službi svog naroda.

Pripremi uzvišenu pjesmu smrti za dan kad ćeš prijeći na drugu stranu.

Uvijek pozdravi prijatelja kad ga sretneš ili prolaziš pokraj njega,čak i pored stranca na osamljenom mjestu.

Poštuj sve ljude i ne klanjaj se nikome.

Kada ujutro ustaneš,zahvali se za hranu i radost življenja.

Ako tome ne vidis razloga,greška je jedino u tebi.

Ne iskorištavaj nikoga i ništa,jer to pretvara mudrace u budale i zarobljava duh vizije.

Crni Losos,poglavica Oglala Siouxa o bijelcima:"Vidio sam da civilizirani bijeli ljudi ne mare jedni za druge,ko mi crveni divljaci,pa se pitam,ko je ovdje civiliziran,a ko divljak?

Bilo je nekih koji su živjeli u izobilju,dok su mnogi gladovali,a i ono malo što su imali su im uzimali ovi koji su imali puno,što mi je bilo tužno,jer se mi indijanci tako ne odosimo jedni prema drugima.

Kad su nas strpali u rezervate,obećali su nam dati dovoljno hrane,no svaki puta smo je dobivali sve manje,jer su ih zasigurno drugi bijeli ljudi uzimali za sebe i preprodavali,a mi od laži i račvatsog jezika Engleza koji su ludi za novcem i još luđi za zlatom nismo mogli živjeti u kavezima sa zatvorenicima sa kojima se postupa kao sa zvijerima što nije časno i moralno se tako postupati prema poraženima.

Naš narod je slomljen,prije dok smo živjeli u prirodi,naša djeca su sa 13 godina postajali muškarci i bili su čvrsti,sada im treba puno više vremena,a nemaju niti snage niti brzine ko nekoć kad su nas izbacili iz našeg kruga prirode i naših vigvama i uveli u njihove kvadrate od kuća.[You must be registered and logged in to see this image.]

[You must be registered and logged in to see this image.]
Kotač života sjevernoameričkih Indijanaca je puno više od klasičnog horoskopa.

On za svakoga čovjeka daje osnove ponašanja i življenja na osnovi njegova životinjskog totema.

Indijanski vračevi(šamani)su prije svega pokušali nabrojati dobre i loše osobine te prirodne utjecaje te njihove je intencija bila u skladu sa indijansKim Isusom Kristom,Manituuom što bolje iskoristiti svoje dobre osobine,a loše zadržati na uzdama.

1)VIDRA(20.01.-18.02.)-VRIJEME PROČIŠĆAVANJA

2)VUK(19.02.-20.03.)-OLUJNI VJETROVI

3)SOKOL(21.03.-19.04.)-VRIJEME BUĐENJA

4)DABAR(20.04.-20.05.)-VRIJEME RASTA

5)JELEN(21.05.-20.06.)-VRIJEME CVJETANJA

6)ŽUNA(21.06.-21.07.)-VRIJEME DUGIH DANA

7)LOSOS(22.07.-21.08.)-VRIJEME ZORENJA

8)MEDVJED(22.08.-21.09.)-VRIJEME ŽETVE

9)VRANA(22.09.-21.10.)-KAD LIŠĆE PADA

10)ZMIJA(22.10.-22.11.)-VRIJEME LEDA

11)SOVA(23.11.-21.12.)-VRIJEME DUGIH NOĆI

12)GUSKA(22.12.-19.01.)-VRIJEME PREPOROD

[You must be registered and logged in to see this image.]

Hijavatino prorocanstvo
"Jednog dana,ove iste misli koje danas cvetaju u nasem saznanju stici ce do zvezda,dalje od najudaljenijeg oblakai vratice se nazad,prenoseci ucenja ovog rascvetalog drveta kao odjek.Ljudi svih nacija sveta ce cuti ove misli mira i bice zadivljeni.Tada ce saznati misli Boga.Pesme Krilatih ce se ponovo pevati po selima zemlje i ljudi cetiri rase ce nakon toga ziveti kao jedno,u miru kao sto to cini mnostvo listova ovog jednog drveta.I vise nece biti rata,bolesti ni neistine.
Dajem vam ovo prorocanstvo da biste ga preneli svojoj deci,da biste ga stalno ponavljali kroz price oko vigvamskih vatri kroz generacije koje dolaze.Kada velika oluja dodje i kada bude izgledaloda je istina zauvek unistena,cvrsto se drzite ovog prorocanstva,moji hrabri ratnici.Ostanite verni Istini,moje poglavice.Budite cvrsti,jer svi ste vi iscelitelji i deca Velikog Duha.Jer iz ovog pocetka,koji mi danas stvaramo vremenom ce,kada PETOVEKOVNA oluja bude prohijala,iznici novi svetu kome ce vladati miroljubivi ljudi.A u tom svetu,varvarski obicaji ratovanja bice tako daleki,da ce cak i pripovedaci da ih zaborave.
Danas se udruzujemo u savez ljudi nasih pet naroda.Sacinjavamo dogovor da postujemo puteve ljubavi,puteve pravde,puteve mira.Mi u stvari nismo odvojeni narodi.Svako od nas,ovdeu ovom mnostvu,samo je jedan list na drvetu Velikog Duha.Kada krenemo unutar sebe da bi dotakli reku zivota koja protice kroz srca naseg bica,svako od nas dodiruje isti onaj zivot koji tece kroz nasu bracu i sestre,kao sto isti sok protice kroz svaki list drveta.
Vas zivot je Bozji zivot.Veliki Duh se ne nalazi samo izvan vas,veci u vama.Slusajte Velikg Duha.U vasim najinitimnijim mislima,cucete ucenja koja su nadmocnija od bilo kog ucenja koje bismo vam ja ili Deganavida recima mogli da prenesemo.
Kao sto ne mozete videti da se listovi bilo kog zdravog drveta medjusobno prepiru ili bore,isto tako nema nikakve potrebe da se ljudi medjusobno prepiru ili bore zbog bilo cega izuzev prijateljskog nadmetanja.Kada se Veliki Duh spozna iznutra,u zajednicama u kojima se postuju Istina i postenje,ljudi zive u medjusobnom skladu.Oni dozivljavaju svoje vlastite zivote i zivot Tvorca kao jedan isti zivot.Oni znaju da su nasi ljudi listovi,a nasa plemena grane cudesnog drveta.Oni znaju da zivot dvonogih i cetvoronogih i krilatih,zivot biljaka ,reka i mora,zivot cak i samog Sunca,meseca i zvezda raste iz istog drveta.Svi poticu iz jednog stabla Bica-vecnog zivljenja koje znamo pod imenom Bog.Na ovaj nacin,Veliki Duh zivi unutar svih stvari,u svakoj zivotinji i biljci,u svakom drvetu,i u svakome od nas koji smo ovde prisutni."

Nestanak belog coveka...
Poglavica Sietl,iz plemena Sukuamish,je poznat u svetu po mudrom i vidovitom odgovoru koji je uputio americkom predsedniku povodom ponude da indijanci prodaju svoju zemlju belcima.Ovaj odgovor smatra se jednim od najlepsih i najsadrzajnijih izjava o odnosu coveka i prirode.
"...Kako neko moze da kupi ili proda nebo,toplinu zemlje?Ovakve misli su nama strane.Ako mi ne posedujemo svezinu vazduha i svetlucanje vode,kako ih onda mozete kupiti.
Svaki delic ove zemlje je svet mome narodu.Svaka blistava borova iglica,svaka pescana obala,svaka izmaglica u tami sume,svaki insekt koji zuji sveti su u mislima i zivotu mog naroda...Deo smo zemlje i ona je deo nas...
Znamo da beli covek ne razume nas nacin zivota.Njemu je jedan deo zemlje isti kao i bilo koji drugi,jerje on stranac koji dodje nocu i uzme od zemlje sve sto mu treba.Zemlja mu nije brat,vec neprijatelj i kada je pokori,on krece dalje.Ostavlja za sobom grobove svojih oceva i ne mari zbog toga.Oduzima zemlju svojoj deci i nije ga briga....Njegova ce pohlepa unistiti zemlju i za sobom ostaviti pustos.Ne znam.Nas nacin zivota se razlikuje od vasega...
Indijanac voli meki zvuk vetra,koji se poigrava povrsinom mocvare i mitis povetarca osvezen popodnevnom kisom ili mirisom borovine.Vazduh je dragocen crvenom coveku,jer svi dele isti dah-zivotinja,drvo i covek,svi dele isti Duh...Beli covek kao da ne opaza vazduh koji udise.Poput nekoga koji je dugo na samrti,ne oseca smrad...
Vidoh po preriji hiljade istrunulih bizona,ubijenog od belog coveka pucnjevima iz prolazeceg voza...A,sta je covek bez zivotinja?Kada bi sve zivotinje nestale,covek bi umro od tuge i usamljenosti Duha...Jer,sve sto zadesi zivotinje,ubrzo snadje i coveka.Sve stvari su povezane....Naucite vasu decu onome cemu smo mi naucili nasu,da je zamlja nasa Majka.I stagod da zadesi Zemlju,snaci ce i sinove zemlje.Nije covek ispleo mrezu zivota,on je u njoj samo puka nit.Sta god da ucini toj mrezi,cini sebi...
Jedno znamo sigurno,a to je da ce i beli covek mozda jednom shvatiti--nas Bog je isti Bog.Mozda sada mislite da njega mozete posedovati,kao sto zelite da posedujete nasu zemlju,ali ne mozete.On je Bog ljudi i njegova je milost jednaka iz za crvenog i belog coveka.Ova je zemlja njemu darivana i ako je oskrnavite,kao sto ste prezreli njenog stvoritelja,belog coveka ce nestati,mozda i pre ostalih plemena.Ali u svom nastajanju zaslepljujuce cete svetleti ognjem Boga koji vas je doveo ovamo i s nekom neobjasnjivom namerom dao vam vlast nad ovom zemljom i crvenim covekom.Ta sudbina je za nas misterija,ne razumemo zasto se ubijaja bizon,zasto se kroti divlji konj,zasto je u dubokim sumama toliko ljudskih tragova,zasto je pogled na zelene bregove zaprljan zicama sto govore?
Gde je gusta suma?Nestala je.Gde je orao?Odleteo je...Zivljenju je kraj,ovo je pocetak borbe za opstanak."