Horor priche

UKLETA OBITELJ

Obitelj Brandhauser iz srednje Slovacke je prokleta. To o njoj tvrdi nekoliko stanovnika grada. Price o povezanosti s vragom rasirile su se po okolici brzinom munje. Sto je zapravo u svemu istina? Prokletstvo obitelji Brandhauser pocinje jos u 19.stoljecu. Tada je, navodno, jedan od clanova obitelji potpisao ugovor s vragom. Nije ga ispunio, i zbog toga vrag vec vise desetljeca podsijeca njegove potomke na dug, koji obitelj prema njemu ima! Glasine o nasoj povezanosti s vragom stare su godinama. O njima mi je pripovijedao vec moj pokojni otac - kaze (1996.god) danas 76-godisnji Karlo Brandhauser. - "Mislim, da to tada otac nije uzimao za ozbiljno i pricao mi je to kao kuriozitet" - objasnjava dalje Karlo i dodaje: "Ne, ne sjecam se da se u vrijeme mog djetinjstva u nasoj obitelji dogodilo nesto, sto bi potvrdjivalo ove oceve price". Usprkos tome, Karlo Brandhauser, najstariji clan obitelji u listopadu 1995.godine - na dan svog rodjendana - kao prvi od zivucih potomaka dobio je poruku od vraga. Poruka je bila napisana crvenom tintom (kasnije se utvrdilo da je to bila krv) i sadrzavala je na latinskom slijedece rijeci: "Ispuni svoj ugovor s vragom". Poruka u obliku papirnatog svitka, bila je stavljena u malu trubu, slicnu vrazjem kopitu. Najprije sam pomislio kako se netko sa mnom grubo nasalio, i smatrao sam to malo neprimjerenim poklonom za covjeka mojih godina - nastavlja pricu stari gospodin. - "Samo nisam znao tko i zasto se sali na moj racun. Nitko iz obitelji si to ne bi dozvolio". Na los vic se zaboravilo. Kada je na dan svog rodjendana, dva tjedna kasnije, dobila isti takav "poklon" njegova 55-godišnja kcerka Marija, a zatim istom prigodom pocetkom prosinca i njezina kcerka, 36-godišnja Ana, cijela stvar postala je vise nego sumnjiva i vrlo ozbiljna. Nitko iz obitelji nije imao velikih neprijatelja, dapace, obitelj Brandhauserovih bila je kod mnogih ljudi uvijek vrlo cijenjena. "Postepeno smo eliminirali sve mogucnosti da bi nas netko htio prestrasiti." - kaze Marija - "Nismo pronasli ni moguce zastrasitelje, ni motiv, koji bi ih u tome mogao voditi. Tada smo poceli traziti uporisnu tocku u proslosti." Nakon mjesec dana uspjeli smo otkriti dnevnik Kornela Brandhausera, mojeg pradjeda. Dnevnik je bio zut, a neke njegove stranice su poispadale. Otkrili smo da su Kornela zanimale okultne, nadprirodne pojave. Na jednom mjestu u dnevniku pronasli smo zanimljiv dio: "Danas sam potpisao ugovor, koji ce odrediti sudbinu roda Brandhausera iducih desetljeca. Nadam se da ce to moji potomci, a i svi daljnji njihovi potomci znati cijeniti." Ovaj dio otkriva da je Kornel Brandhauser mogao s nekim tajanstvenim potpisati nekakav poseban ugovor, jer je inace bio vrlo precizan u opisivanju svojih poslovnih poteza. Samo na ovom mjestu nema nikakvih pojedinosti. Karlo Brandhauser tome dodaje: - "Kornel, moj djed, umro je kada je meni bilo samo devet godina, tako da ga nisam imao prilike bolje upoznati. Ipak, jednom me odveo u svoju sobu, pokazao mi horoskope, kristalnu kuglu za gatanje i ostale druge okultne rekvizite. Za mene, tada djecaka, bile su sve to vrlo zanimljive stvari, ali nisam tocno znao cemu sluze. Nisam razumio ni neke djedove price, koje mi je pricao. Bile su strasne, ali zanimljive. Moj je otac uvijek govorio kako je moj djed cudak. U takvom mi je sijecanju i ostao." Ono sto najvise zacudjuje jeste analiza. Njome je utvrdjeno kako je upotrijebljeni papir na svicima star oko 150 godina , a poruke su doista ispisane krvlju, i sve tri su u najmanjoj crtici identicne. Obitelj Brandhauser ceka sto ce se dalje dogadjati...

UKLETI HOLANDEZ

Ukleti Holandez je ukleti brod koji nikada ne može doći u matičnu luku nego mora ploviti preko svih sedam mora zauvijek. Engelski naziv za Ukletog Holandeza je Flying Dutchman i pravi bi prijevod bio Leteći Nizozemac, no kod nas se ustalio naziv Ukleti Holandez, a ponegdje čak i Leteći Holandez. Radi se o brodu. Obično ga se može vidjeti u oluji obasjanog sablasnim svjetlom. Ako se približi drugom brodu, njegova će posada preko novopridošlog broda pokušati poslati na kopno pisma upućena ljudima koji su odavno umrli. Prema nekima, priča je nizozemska. Drugi tvrde da je zasnovana na engleskom romanu 'The Phantom Ship' iz 1837. No svi se slažu da se radi o brodu iz 17. stoljeća koji je pripadao trgovačkom društvu Nizozemska Istočnoindijska kompanija. Plovio je na ruti od Europe do Indije i, kada je prolazio kraj rta Dobre nade na krajnjem jugu Afrike, zapao je u oluju. Tada se kapetan zakleo da će obići rt, pa makar morao ploviti do sudnjega dana. Drugi izvori kažu da se na brodu tijekom plovidbe dogodio strašan zločin, pa se posada zarazila kugom, zbog čega nisu smjeli uploviti ni u jednu luku. Od tada su brod i njegova posada osuđeni na to da plove zauvijek i da se nikada ne iskrcaju na obalu. Legenda kaže da svaki brod koji na otvorenom moru susretne Ukletog Holandeza očekuje neka strašna nesreća. Legenda o Ukletom Holandezu pojavljuje se u mnogim knjigma, filmovima, pa čak i operama. Primjerice njemački skladatelj Richard Wagner napisao je operu pod tim nazivom. Zatim je jedna jedrilica za oceanske utrke nazvana Ukleti Holandez. I u filmu 'Pirati s Kariba: Mrtvačeva škrinja' pojavljuje se brod s tim nazivom.

NESTAO

Dogodilo se to u jednom trenu, 23.rujna 1880.g, sunčanog poslijepodneva na farmi Davida Langa, nekoliko kilometara od mjesta Galatin, drzava Tenesi, SAD. Sudbina je htjela da se ova misterija odigra u prijatnoj okolini. Langov dom je bila velika kuca od cigle i sastojala se od vise dijelova, sva obrasla lozicom. Ispred je bio veliki pašnjak, koji je stoka uredno popasla a sada je postao smeđi od dugotrajne ljetne suše. Toga poslijepodneva dvoje djece Langovih, osmogodišnji George i jedanaestogodišnja Sarah, igrali su se igračkom koju im je otac tog jutra donio iz Neshwilla - drvenim kolicima koja su vukli drveni konjici. Djeca su vukla igračku po dvorištu a roditelji su ih gledali. Gospodin Lang je posao prema ogradi pogledati svoje konje sa kojima se je ponosio. Stao je uz ogradu i pogledao na svoj veliki džepni sat kada mu žena doviknu: “Vrati se brzo, Davide, htjela bih da me odvezeš u grad prije nego se trgovine zatvore”. David mahnuvši rukom reče: “Evo me za par minuta”. Ali, nije se nikada vratio, jer je David Lang bio samo trideset sekundi udaljen od sastanka sa sudbinom, ma kakva da je ona bila! Djeca su se prestala igrati jer su ugledala laku dvokolicu kako se priblizava iz daljine. Dolazio je sudac August Pack koji im je uvijek donosio darove. Gospođa Lang je također vidjela dvokolicu, i David isto tako, jer je mahnuo sucu i krenuo prema kuci. David Lang nije učinio vise od pet-šest koraka, kada je nestao na očigled svih prisutnih. Gospođa Lang je vrisnula. Djeca su ostala zabezeknuta. Svi su instinktivno potrčali prema mjestu gdje je Lang bio viđen posljednji put prije par sekundi. Sudac i njegov zet, koji je bio u dvokolici, potrčaše preko polja istog trena. Nije bilo ni grma ni stabla ni rupe koji bi narušavali površinu. Niti ikakvoga traga koji bi pokazivao sto se je desilo sa Davidom Langom. David Lang je nestao pred očima supruge, dvoje djece i dvoje ljudi u dvokolici. Naknadna ispitivanja svjedoka pokazala su da su svi vidjeli iste stvari u isto vrijeme i na istom mjestu. Mjesni geodet je pregledao teren i izjavio da nema nikakvih podzemnih šupljina ni rupa te da je sav teren vrlo čvrst. Nikada nije bilo pogreba niti zadušnica za gospodina Langa. Njegova žena, koja je poživjela još mnogo godina, živjela je u nadi da ce se on, David Lang, jednom vratiti. Najzad je dozvolila sucu Packu da iznajmi cijelu farmu osim pašnjaka ispred kuće. Pašnjak je ostavila da bude nedirnut dok je ona živa. Koliko je bio čudan nestanak toliko je čudno i ono sto je primijetilo dvoje Langove djece jedne tople večeri u travnju 1881.g, sedam mjeseci poslije događaja. Djeca su zapazila da se na onom mjestu gdje je otac bio zadnji put viđen nalazi krug zakržljale žute trave od nekih pet metara u promjeru. Jedne večeri dok su stajali pored tog kruga jedanaestogodišnja Sarah je zazvala oca i na njihovo iznenađenje čuli su njegov glas koji je zvao u pomoć… ponovo i ponovo… sve slabije, dok nije utihnuo, zauvijek.

UKLETA KUĆA

U davnoj prošlosti, živjela je jedna lijepa i vrlo dobra djevojka po imenu Grace. Imala je sestru i oba roditelja, koji su jedne noći otišli obiteljskim prijateljima, a njena sestra kod dečka da tamo provede noć. Budući da Grace nije imala nikog da je čuva, a nije željela poći s roditeljima, ostala je sama kod kuće. Već je bilo jako kasno ( oko ponoći) kad se vani na ulici čuo zastrašujući zvuk. Grace se prepala pa je pokušala nazvati majku na mobitel, no nije se javljala. Isto je bilo i s tatinim mobitelom. Odlučila je nazvati fiksni telefon tih ljudi kod kojih su otišli. Dok je u ladici tražila papirić s brojem njihovog telefona, učinilo joj se da netko vani zaziva njeno ime. Trnci su je proželi cijelu, a onda je osjetila naglu hladnoću. Ljudi inače kažu, da u trenutku kad te obuzme hladnoća, zapravo neki duh prolazi kroz tebe. Bila je šokirana i izvan sebe. Nakon 7 minuta jedva se nekako primirila i nastavila tražiti onaj broj. Kad ga je našla , pokušavala je zvati, ali opet se nitko nije javljao. Tad je odlučila otići u svoju sobu, no kad je pokušala otvoriti vrata svoje sobe, nisu se mogla otvoriti...A bila je uvjerena da ih je ostavila otključana. U tom je trenutku zapala u šok, totalno ju je ovladalo ludilo. Začula je škljocanje u bravi i otvorila vrata i cijela njezina soba je bila u neredu, a prozor otvoren. Mislila je da će se onesvijestiti. Tada je zazvonio telefon koji uopće nije radio. Podigla je slušalicu i čula jeziv glas koji je rekao: "Opet se susrećemo!" Grace je bila potpuno izvan sebe počela je vrištati, potpuno je poludjela. Tada se sjetila da joj je prije 4 godine umrla prabaka. I te noći je čula isti zvuk u ponoć na ulici. I tada je išla provjeriti što je to i našla je poruku na hladnjaku na kojoj je pisalo: "Prvi put se susrećemo...P.S. Susretat ćemo se i dalje!" Danas je Grace odrasla, već stara i živi u ludnici jer su je se roditelji odrekli kad im je ispričala što se te noći dogodilo u Connecticutu.[You must be registered and logged in to see this image.]

ZANIMLJIVOSTI O PETKU 13.
[You must be registered and logged in to see this image.]

Zanima vas kako je nastao petak 13? Evo kratke priče o danu koji se smatra nesretnim.

Prije osamdesetak godina rodio se mit o nesretnom danu u godini, a uvjerenja traju još i danas.Riječ je upravo o današnjem danu, petku 13. koji nosi epitet „nesretnijeg“ od svih ostalih. Logičko objašnjenje općeg straha koji se javlja na ovaj dan nije moguće pronaći jer za to ne postoji ni valjan razlog. Naime, prema statističkim podacima broj nesreća tijekom petka 13. nije ni veći ni manji nego ostalih dana u godini.


Ipak, rezultati istraživanja ponekad nisu dovoljni da bi ohrabrila ljude pa je poznato kako se neki od njih toga dana pridržavaju strogo određenih pravila. Tako izbjegavaju poslovne ili neke druge važne sastanke ili ih pokušavaju zakazati nekog drugog dana. Vjeruje se kako mijenjanje posteljine ili rezanje noktiju na petak 13. donosi lošu sreću, te je potrebno izbjegavati prijevozna sredstva, oštre predmete i sve što bi na bilo koji način moglo ugroziti život.Pretpostavlja se kako se panika oko navedenog dana stvorila 1927. godine kad se dogodio drugi najveći krah na berzama. Poslovni neuspjesi i bankroti potaknuli su očajne brokere na bacanje kroz prozore zgrade u Wall Streetu. Budući da ih je bilo mnogo, vjeruje se kako ostali ljudi koji su hodali pored zgrade nisu bili sigurni. Dan je zapamćen kao „crni petak“ i nakon toga je iznova Amerikancima ulijevao strah u kosti, a skepričnost se proširila i na ostatak svijeta, prvenstveno u Europu gdje je petak 13. ubrzo postao sinonim za nesreću.

Međutim, petak je dan u tjednu koji je i u katoličkom svijetu izazvao naviše negodovanja, budući da se taj dan u Bibliji spominje kao dan Isusove smrti. Vjeruje se kako je u petak Eva navela Adama da zagrize jabuku, te da je Kain ubio svog brata Abela upravo na petak 13. Osim toga, Juda je kao trinaesti učenik izdao Isusa. Stari Rimljani su vjerovali kako se vještice uglavnom formiraju u grupama od 12 članova, dok je 13. član sam Vrag.Strah od broja 13. vezuje se i uz norveški mit o dvanaestero bogova koji su priredili večeru na koju je došao i nepozvan trinaesti gost. On je naveo slijepog boga tame Hodera da ustrijeli pogodi boga veselja Baldera. Nakon što je ovaj umro, cijela je zemlja bila zavijena u crno. U astrologiji se broj 12 smatra brojem savršenstva; postoji 12 mjeseci u godini, 12 apostola, 12 znakova Zodijaka, a dodavanjem broja 1 narušava se prirodni sklad.

Strah od petka trinaestog kod ljudi se može pojaviti u različitom intenzitetu; od blage uznemirenosti pa sve do ozbiljnijih anksioznih poremećaja. U psihologiji taj se poremećaj naziva paraskevidekatriafobija od kojega samo u SAD – u pati oko 20 milijuna ljudi.Prema istraživanjima, više od 80 posto nebodera u svijetu nema 13. kat. Neuspjeli put „Apolla 13“ na Mjesec pripisuje se upravo tom broju. U hotelima i bolnicama često ne postoji soba s tim brojem. Gospodarstvo svakog petka 13. izgubi i do tisuću dolara zbog toga što ljudi na taj dan odbijaju raditi stvari koje obično rade ostalim danima u tjednu. S druge strane, koristi od kontroverznog mita uvelike ima filmska industrija, pa je motiv petka 13. često dobar recept za uspješnu zaradu horror filmova.Kako ne postoji vjerodostojan razlog zbog kojeg bi trebao postojati strah od navedenog datuma koji bi trebao biti nesretan zbog neke više sile, psiholozi upozoravaju kako su oni koji ga se boje zapravo jedini „krivci“ za svoju nesreću. Naime, poznato je kako neki ljudi imaju svoje određene rituale koje ponavljaju kako bi postigli željeni cilj. Na taj način pozitivnim mislima kroje svoju pozitivnu budućnost.

Negativnim mislima i uvjerenjem kako je neki dan nesretan zapravo se podsvjesno potiču nezgode i loša sreća. Na taj način, ljudi koji vjeruju da će im se dogoditi loše stvari izazivaju svoju nesreću, bilo da je u pitanju petak 13. ili bilo koji drugi dan u godini.

LICKA RIJECICA


Kažu da će smrt posjetiti svakoga, od okrutnoga tiranina do najvelikodušnijega čovjeka na svijetu. A baš to je bio Ivica Marinović, velikodušan i ljubazan mladi seljak i svi za njega kažu da nije zaslužio ništa drugo, nego samo najbolje u životu.Živio je sa svojom ženom, u koju je bio zaljubljen već od djetinjstva, u jednom malom selu u brdima. Bili su poprilično siromašni, ali su bili veoma sretni i nisu se nikad žalili. Jedina stvar koju su željeli je ta da ostanu zajedno zauvijek.Jedne zime u selo je došla jedna teška bolest i njegova se žena razboljela. Svaki dan joj je bilo sve gore i gore. Nakon mjesec dana borbe s bolesti, jednog jutra se nije probudila.Seljani su pokopali njegovu ženu na mjesnom groblju. Ivica je znao da ne može ostati u selu jer je puno njihovih uspomena. Nedugo nakon smrti, u proljeće je Ivica spakirao stvari i otišao zauvijek iz sela.Išao je preko planina i dolina, prolazio kroz krajeve koje nikad nije vidio, prolazio je kroz šume, gdje je često čuo zastrašujuće zvukove koji su dolazili od iza mračnih drveća. Na putovanju je jeo samo ono što je našao na putu, poput raznih životinja, šumskih plodova i slično. Nakon 3 mjeseca lutanja Ivica se zaželio ljudskog društva. Jednoga dana je došao do jednog brda sa kojeg je vidio jednu prekrasni nizinu u kojoj je bio jedan grad u kojemu je vidio lijepe nove kuće. Ivica je krenuo u grad i na ulazu je stajala ploča s natpisom:

''Dobrodošli u Ličku Rječicu, svi su dobrodošli''. Ivica je ušao u grad i u gradu je vidio ono što svaki grad ima: crkva, trgovina, restoran i mali hotel. Ali se začudio kad je vidio u da u gradu nedostaje nešto veoma važno. Lička Rječica nije imala groblje.Došao je do jednog mještanina i pitao ga: ''Oprostite gospodine, možete li mi reći gdje je vaše groblje?''Na to pitanje čovjek se počeo smijati i rekao ''U našem gradu nema groblja.'' Ivica se začudio kako u gradu nema groblja na što mu je čovjek odgovorio da ovom gradu ne treba groblje zato što ovdje nitko ne umire, svi su ljudi zdravi i sretni.Čovjek mu je pokazao malu rječicu i rekao je da je puna mineralima koji su ljekoviti, zato što rijeka dolazi iz jedne špilje koja ja sveta. I rekao je da u ovom gradu nitko se ne razbolijeva i nitko ne umire!Čovjek je pogledao čovjeka i rekao mu je: ''Sigurno si gladan, dođi danas navečer u restoran na večeru, obećajem da će biti puno hrane za tebe.Ivica nikad nije čuo tako ludu priču i razmišljao je da ne prihvati ponudu, ali je bio preumoran od puta i pregladan da odbije. I na kraju ipak je prihvatio ponudu.Čovjek je dao Ivici da se okupa i dao mu je neku svoju odjeću da odjene, zato što je njegova bila pokidana od puta.Ivica je došao u restoran i bilo je baš kao što je rekao čovjek, stol pun razna hrane: voća, povrća, kruha i mesa. Ivica se dobro najeo i rekao je da nikad nije jeo bolje meso od ovoga i pitao je o koje je to životinje, a nitko mu nije htio reći.Ivici je odlučio da mu Lička Rječica postane novi dom. Našao je posao kod jednog farmera. Svaku večer nakon posla, Ivica je išao u restoran i tamo ga je svaki dan čekao pun stol hrane.Nakon nekog vremena Ivica je počeo vjerovati da tu nitko ne umire. Svi su izgledali sretni i zdravi. Ivica je čak pomislio da je tijekom putovanja umro i da je ovo sve raj.Ali jedne noći Ivica se probudio iz dubokog sna i čuo je neki čudan zvuk. Zvuk je dolazio iz mračne šume koja je okruživala grad. U početku on je samo čuo cvrčke i vukove, ali onda bi čuo nešto poput šaputanja. Mnogo glasova je dolazila iz mračne šume. Ivica to nije mogao shvatiti što je to. Nakon nekog vremena bi zvukovi prestali i on bi ponovno zaspao.To se ponavljalo svakog dana, nakon posla odlazio je na večeru i onda je otišao kući spavati gdje je čuo zvukove. Nakon nekog vremena više nije ni mogao prestati jesti tu ukusnu hranu.

Stravični, nerazumljivi glasovi dopirali su iz mračne šume, pojačavajući se kao da ga okružuju, tada nestajali brzo kao što su i došli. Ivica je shvatio da mu nešto iz hrane daje te lude snove ali mu to nije puno smetalo zato što mu je ta hrana bila toliko neodoljiva da nije mogao prestati jesti. Jedne noći kad se probudio čuo je glasove, ali sada iz kuće njegovog šefa. Pogledao je kroz prozor i kroz zavjesu od šefove kuće je vidio tri sjene. To mu je bilo veoma čudno, zbog toga što je šef bio budan tako kasno u noći, a još je imao i društvo. Ivica je čuo kako oni govore: ''Taj momak postaje sve bolesniji svaki dan'', rekao je njegov šef. ''Ako čekamo još puno, on će bit prebolestan za nas da jede.''''Postao je dosta velik za sada'', rekao je drugi. ''Jesi li ga vidio nedavno? Od njega možemo dobiti 3-4 dobrog ručka od njega.''

''Samo gledajući ga kako radi, već počnem sliniti'', rekao je treći.Ivičin šef je tada odgovorio: ''Dobro, ubit ću ga sutra, ali mi vi morate pomoći ovaj put. Neću da opet moram ostati budan cijelu noć, kuhajući ga, kao prošli puta.''Kada je to čuo smučilo mu se i sada zna zašto u Ličkoj Rječici nema groblja. On je jeo tijela mrtvaca i što je najgore, on je sljedeći!!!Znao je da nema izbora i da mora pobjeći. Istrčao je iz kuće i otrčao je u šumu. Prolazio je u sred noći kroz mračnu šumu, nije ništa vidio, ali je samo trčao ravno da dođe do nekog tko mu može pomoći. Trčao je dokle je mogao. Nakon nekog vremena srušio se, u ušima je čuo otkucaje svoga srca.Počeli su se čuti oni glasovi ponovno. Glasovi su postajali sve glasniji i glasniji, i napokon je uspio čuti što to glasovi govore:

''Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob!''

To je bilo u trenutku kada je mjesečeva svijetlost prodrla kroz grane drveća i tako na mjesečini je mogao vidjeti prizor od kojeg mu se krv sledila. Šuma je bila puna ljudskih kostiju, lubanja, ruka, nogu i prstiju. Možda su oni bili samo putnici poput Ivice. Šaputanje je postalo još glasnije:

'' Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob!''

Kao što sam rekao, Ivica je bio dobar čovjek i htio je pomoći njihovim dušama. Ivica je bio prestravljen, umoran i bolestan, ali je znao što treba učiniti. Našao je veliki kamen i iskopao je jedan veliki grob. Nakon nekoliko sati kopanja, njegove ruke su bile izrezane i krvarile su. Stavio je kosti u grob i zatrpao ga je sa zemljom.Nakon što je pokrio sve kosti sa zemljom, glasovi su odjednom prestali i noć je postala ponovno tiha. Ivica je tada nastavio dalje trčati i nestao je u mraku šume.Nakon nekoliko dana Ivica je stigao u jedan grad, gdje je odmah potražio šerifa. Ispričao je cijelu priču jednom policajcu, koji mu naravno nije odmah povjerovao, ali je posumnjao da bi to mogla biti istina zato što su i prije neki ljudi odlazili u taj grad, a nitko se nikad nije vratio. Policajac je pristao s njime otići natrag u grad.Kada su došli u grad, ulice grada su bile prazne. Pokušavali su nekoga dozvati, ali se nitko nije javio. Kada su otvorili vrata restorana, vidjeli su zastrašujući prizor. Bila je jedna večera odjednom smrznuta u vremenu. Stolovi su bili puni pokvarene, smrdljive hrane. Na stolcima su sjedili mrtvi građani Ličke Rječice, na njihovim licima se moglo vidjeti da su umrli u velikim bolovima, njihova koža je bila ljubičaste boje.

Tada se policajac okrenuo prema Ivici i rekao: ''Ti su se ljudi sigurno otrovali hranom.'', i uzeo je jedan dio mesa da ga ispita u laboratoriju.Došli je još ljudi iz drugog grada koji su pomogli zakopati tijela pokojnika da se ne bi širila bolest, stvorivši tako prvo groblje Ličke Rječice.Ivica je znao da se nisu otrovali hranom, nego da pokopavši kosti iz šume, njihove duše su se osvetile njihovim ubojicama prije odlaska na posljednje počivalište. Ivica se odselio u drugi grad, koji je imao groblje, i Ivica je shvatio da od smrti ne možeš pobjeći i da svatko od nas jednom mora umrijeti.

KUČEVO - Da se naježiš...

[You must be registered and logged in to see this image.]

Tri ukrštene sveće, malo sagorele, razbucane, raščupane i obezglavljene gumene lutke išarane nečim nalik krvlju, katanac i venčić od nekih travki. Nekoliko metara dalje s grane visi tikva, takođe umrljana tom crvenom tečnošću, izbušena na nekoliko mesta. Odmah pored protiče rečica, preko koje na svakih desetak metara ide po jedan improvizovani mostić. Na drveću fotografije ljudi, ukršteno nekoliko pritki, stočići na kojima su ostaci hrane.



[You must be registered and logged in to see this image.]


Prizor nesvakidašnji, prilično jeziv, svojstven samo za jedan kraj u Srbiji - Vlašku krajinu. I onima koji ne veruju u natprirodno nije svejedno. Jednom rečju, vudu na srpski način. Meštani ne komentarišu, samo odmahuju glavom i sažaljevaju onog kome je vradžbina namenjena. Nisu iznenađeni što se te nedelje toliko toga našlo u blizini pećine Duboka, poznatoj po tome da tu rusalje padaju u trans, a dan pre toga slavilo se 40 velikomučenika, praznik u narodu poznat kao Mladenci. Kažu, najviše vradžbina baca se na velikog sveca! [You must be registered and logged in to see this image.]