Najlepši ljubavni stihovi

ODGOVOR

Pobrala sam spokojno reci tvoje plahe

i pune nekakvog bola,

jer znam, neces otici u monahe,

kao sto zbog neceg kaza.

O, veruj mi, bice i drugih staza

kojima ces pobeci od mene ti.

Pomisli samo kako mene nije ni bilo;

kako sam ja samu sebe izumela

samo da bi me ti voleo,

samo da bih umela

biti san tvoj o meni,

tvoj san koji me je gorko boleo.

Ili poveruj jednog dana

kako mi dusa smeta

da imam duse,

kako mi srce smeta

da te volim celim srca toplim dnom.

Pomisli kako sam ja stkana

od nadopunjavanja zivota snom.

Pomisli sve sto ti je uteha.

Poveruj kako sam ja kriva

sto u meni jos pre rodjenja,

pre detinjstva i pre mladosti

gori bolna i ziva

strast da svoje i tudje radosti

pretvaram u bol.

Ili pomisli, da je i moglo biti

sve za cim tvoja pesma zali,

bilo bi tek za dah casa,

pa vecnost celu opet ne bi znali

jedno o drugom;

unepovrat i nista ipak bi moralo

sve da utalasa.

Pomisli, izgubicemo se u noc

kao pesme tvoje odjek tuzni

u moj kraj;

i znaj, i san i covek

i bol i sreca prolazna da je;

i da nista nema toliku moc

da vecno traje.

Ili, kada gorku ovu

od mene dobijes vest,

pomisli da je isti ceo svet,

i bolnu o meni svest

uzberi kao otrovan cvet

i baci je na drum.

I pomisli ponovo

kako mene nije ni bilo,

kako sam ja samu sebe izumela

samo da bi me ti voleo,

samo da bih umela

biti san tvoj o meni,

tvoj san koji me je gorko boleo.

Upij se u mene zagrljajem jednim,
Ko groznica tajna struji mojom krvi,
Krepko stegni moje telo, nek se smrvi,
I daj mi poljupce za kojim žednim.
Kao Hermes stari i s njom Afrodita,
Stopi se u meni strašću tvojom celom,
Da sav iznemognem pod vitkim ti telom,
I da duša moja bude sitaÂ…
-Kada pomislim, draga, da će doći vreme
Kad za mene neće postojati žene,
Kad će čula moja redom da zaneme,
I strasti da prođu kao dim i pena,
A da će, još uvek, pokraj mene svuda
Biti mesečine pod kojom se žudi,
I mladih srdaca što stvaraju čuda,
I žena što vole i voljenih ljudi,
Vrisnuo bih, draga, riknuo bih tada
Kao bik pogođenom zrnom posred čela
Što u naporima uzaludnim pada
Dok iz njega bije krv crna i vrela
Upij se u mene zagrljajem jednim,
Ko groznica tajna struji mojom krvi,
Krepko stegni moje telo, nek se smrvi,
I daj mi poljupce za kojim žednim


Milan Rakic

Hiljade i hiljade godina
Ne bi bilo dovoljno
Da se opise
Kratki sekund vecnosti
U kome si me ti poljubila
U kome sam te ja poljubio
Jednog zimskog praskozorja
U Parku Monsuri u Parizu
U Parizu
Na zemlji
Na zemlji koja je zvezda
————————————-
Thousands and thousands of years
Would not be enough
To tell of
That small second of eternity
When you held me
When I held you
One morning
In winter’s light
In Montsouris Park
In Paris
On earth
This earth
That is a star…

Prever

Susret

Čekasmo se dugo, a kad smo se sreli
Dala si mi ruku i pošla si sa mnom.
I idući stazom nejasnom i tamnom,
Iskali smo sunca i sreće smo hteli.
Oboje smo strašno verovali tada
Da se besmo našli. I mi nismo znali
Koliko smo bili umorni i pali
Od sumnja i davno preživljenih jada...

I zanavek kad se rastadosmo, i tako
Stežuć svoje srce rukama obema
Otišla si plačna, zamrzla i nema
K'o što beše došla, tužno i polako.

Jovan Ducic

Svako jutro
u isto vrijeme,
pred vratima naše sobe
Ti zastaneš .
Tu gdje leptir oblači krila,
zadnjom riječju,
dotakneš moj nemir.

Dok se tako
nijemi promatramo,
Ti se svučeš i okreneš prema suncu.
Gdje je pao snijeg
tu izgoriš,
a Tvoj pogled,
poput ptice,
u letu nestane.

Zagrljajem započneš svoj ples
i usred postelje,
nas povedeš.
Uzdasima tijela
pažljivo prekriješ
da ne bismo,
između neba i zemlje,
zaspali.

Pokraj Tvog mirisa
bosonogog me vodiš,
i na kapi požude,
toplim poljupcima smiruješ.
Takvog,
kada samo Tebi pripadam,
odvodiš i za sva vremena otkrivaš


Zal Kopp

Cesto te, cesto sanjam
pa pod svoj jastuk sklanjam
snove k’o slicice

Sanjam po kisi
sami setamo nasmejani
poljem kamilice

Onda ustanem, kafu spremim
i bez ostatka
dan sa tugom podelim

Ruke na oci stavljam
da jos te malo sanjam budna u mislima
kako mi nedostajes, da znas


Da kazem tugo
dugo si meni bila gost
da cujem tvoj ljubavi glas
da nebo se otvori za nas

Da kazem sreco dobar dan
konacno ovo nije san
ljubis me ti, i govoris mi
najlepse reci ljubavi
al’ to je sve san

Zbog svega sto smo najlepse hteli,
hocu uz mene nocas da krenes
Ma bili svetovi crni ili beli,
ma bili putevi hladni ili vreli,
nemoj da zalis ako svenes.
Hocu da drzis moju ruku,
da se ne bojis vetra I mraka,
uspravna I kad kise tuku,
jednako krhka, jednako jaka.
Hocu uz mene da se svijes
korake moje da uhvatis,
pa sa mnom bol I smeh da pijes
I da ne zelis da se vratis:
da sa mnom ispod crnog neba
pronadjes hleba komadic beli,
pronadjes sunca komadic vreli,
pronadjes zivota komadic zreli.
Ili crknes, ako crci treba,
zbog svega sto smo najlepse hteli..
Miroslav Antic

Htjela bih….

Htjela bih biti šareni leptir,
kojega ćeš dočekati nježno,
diviti se njegovim bojama.
Voljeti ga onaj jedini dan njegova života,
tako da se vine u visine nebeske kad osjeti ljubav tvoju
i da mirno završi život doživjevši u jednom danu,
što mnogi za života nisu.

Ukrasi nebo zvijezdama,
nađi me među njima,
dozvoli mi da duh moj poleti,
da se sakrije u tamnom svemiru
i da ga vidiš samo ti,
dotakni me rukom nježno, nježno,
i dozvoli da zvjezdana prašina
padne na naš zagrljaj.

Željela bih biti tvoja crvena ruža,
koja buja i cvjeta hranjena tvojom ljubavi,
koja miriše za tebe i tebi pruža svoje latice,
i kada cvat njen prestane,
tvojim suzama natopljena,
u rukama tvojim da uvene.

Htjela bih biti tvoja usnula princeza,
koju ćeš poljupcem nježnim
vratiti u stvarnost koja će biti
meka, topla, slasna,
kao i ljubav ova.

Htjela bih….

Autor: Assay

Teško nam je kad se vidimo, teško je i kad se rastajemo,
kad oslabi istoči vetar 100 cvetova počinje da vene.

Kad umre prolećna svilena buba istroši se svila koju pravi,
kad se sveća pretvori u pepeo i suze usahnu.

Jutarnje ogledalo se mršti na žensku kosu koja beli,
mršti se samo na tvoju posedelu kosu.

Dok se noću pesme čitaju, hladna je mesečina,
planina besmrtnih nije daleko odavde,
plava ptica na te će motriti

Otisci želje...

Kad bih birao između života i smrti
Kada bi svemir prestao da se vrti
Opet bih samo tebe ponio u krvi
Predao vječnosti naš poljubac prvi

Kroz njega, dvije duše su se takle
Pobijedile razum, tlo nam izmakle
U njemu, napokon, bili smo jedno
Spajanjem imali sve što je vrijedno

Volim ga, čuvam, ne dam da ode
K njemu me vile beskraja vode
U srcu više ništa drugo ne postoji
Samo ti otisci želje, zauvijek tvoji

Autor: Darko Balaš[You must be registered and logged in to see this image.]

Jedan se pogled iskrao kradom
iz plavog sna sa dna tišine,
zasjao iskrom, bljesnuo nadom
i zaživeo usred tmine.
I poput duge u kišnom danu
na tren tama poče da plamti
kad lagan dodir na mome dlanu
ostavi nešto što se pamti.
Prebrzo sve su prekrile sene,
i sjaj u oku, i to lice...
Ostaše reči nedorečene
za neke druge pozornice.
I ništa više. Sve što je bilo
začas se pokri velom ćutnje.
Sve sakri plavi san svojim krilom
i nesta svega osim slutnje .... !

Love came,
and became like blood in my body.
It rushed through my veins and
encircled my heart.
Everywhere I looked,
I saw one thing.
The Beloved's name written
on my limbs,
on my left palm,
on my forehead,
on the back of my neck,
on my right big toe…
Oh, my friend,
all that you see of me
is just a shell,
and the rest belongs to the Beloved.