Olovka pishe srcem!

First topic message reminder :

..naravno..gde god sam ja,ide i ova rubrika..ja cu ovde ubacivati sve shto volim a vi mi se ,slobodno pridruzhite..

K'o pepeo u vetar, prosipam rieči,
Za mnom samo raznešeni prah.
Ne brinem hoće li ikoga peći,
Ne marim za tuđih osećaja krah...

Jer, što su mi ljudi, tek prolazna lica,
I ono što za njima ostaje
Su blijedi portreti, možda neka skica.
Sve puki zaborav postaje.

Ne znam dal sam naučila tako,
Ili je oduvijek bilo u meni,
Ali dok dragog vas ne sretoh, bilo je lako,
Bilo se dobro skrivat u seni.

Ko melem za ranu, ti birane reči
Mrviš u zlatno svetlucavi prah.
Ti voliš stihovima utehe teći,
Ti znaš nadi povratiti dah.

Jer, što su ti ljudi, lađe na moru,
A tko da im noću pokrpa jedra?
Tko da ih obali vrati pred zoru,
Ako nečeš ti, vesela, vedra?

Ti nisi mogao naučiti tako,
To čovek valjda nosi u sebi,
I znam da mi nije verovati lako,
Al pepelom te svojim posula ne bih....

SUSRET




Jedan se pogled iskrao kradom

iz plavog sna sa dna tišine,

zasjao iskrom, bljesnuo nadom

i zaživeo usred tmine.

I poput duge u kišnom danu

na tren tama poče da plamti

kad lagan dodir na mome dlanu

ostavi nešto što se pamti.

Prebrzo sve su prekrile sene,

i sjaj u oku, i to lice...

Ostaše reči nedorečene

za neke druge pozornice.

I ništa više. Sve što je bilo

začas se pokri velom ćutnje.

Sve sakri plavi san svojim krilom

i nesta svega osim slutnje.

Dragana Konstantinović

ZAŠTO

Kroz žamor ispraznih priča

poneka reč me zapeče.

Iz senke nehajnog osmeha

tvoj pogled nemušto bode.

Osećam, gasi se bliskost,

svežina donosi veče...

Uz pljusak poslednjih podsmeha

prijateljstvo nam ode...

Da li je moglo drugačije?

Da li je sve moglo bolje?

Uzdah ponesen sećanjem

proteklo trajanje broji...

Za sve je potrebno hrabrostii samo po tračak volje...

Sva su iskustva dragocena

al' zbog njih ne postojim.

Kroz tamu koja se spušta

gase se poslednja lutanja.

Više i ne pitam zašto,to nije pravo pitanje...

Obavijena slutnjom

prihvatam naša ćutanja

i svaka nova misao

donosi novo svitanje.

Ne veruj nikada da ja odlazim
jer nemoguce je ostaviti taj nas svet
u kojem smo smislili najljepse price
nemoguce je da me taj vetar
odnese nekud
u neku ravnicu punu snega
jer ko ce tako nezno
tvoje celo poljubiti
I usne meke malcice gricnuti
kome bi na pamet padale
takve lude stvari
kao nama… zar bi iko…sem tebe
meni poverio organizaciju…da spavamo
sa bubama…ali u miru,tisini i cistom vazduhu,
I umesto vecere sa vinom..jeli hot dog po ceo dan..
Hmmm..zar bi ikome to palo na pamet…sem meni,
Ali..bez obzira na sve…divno je..
da ponekad pobegnemo
ne vjeruj
gledaj
tu su jos moje cipele
moj kaput
i moje srce
ja sam jos uvijek tako tvoja
da nemam vremena ni za sebe..

Ako ti se ponekada ucini
da te moja ljubav zove
pokusaj da kroz san
docaras najlepse kapi mesecine.
Uspomenu na mene sacuvaj
suzu sa moga lica oteraj
i podseti me
na sve one uzarene i strasne noci.
Kada sam te pesmom dozivala
kada sam te spasavala tuge
i kada sam bila tu
na tvojim tragovima.
Kroz beskrajna putovanja
u uspomeni koja otkucava.

Miriše ovo veče na osmeh
onako blago.....nežno
smeši se duša
ma tek titraj na usnama ima
titraj što je od sivila izvija

I plovi osmeh rekama mojim
ne da ni vetru da začarlija
osmeh što čuva dušu od oluje
osmeh što leči dušu kad boluje.

Smeo je taj osmeh blagi
i tako hrabar lekovima svojim
nije mi dao dane da brojim
nije mi dao tugu da usvojim.

Smeo je taj osmeh blagi
ma vojskovodja je pravi
povede borbu protiv ćutnje moje
I oslobodi teritorije svoje.

To osmeh od reči
svih prijatelja
dušu mi izleči
jer znali su oni,
da dolaze dani
moji dani
nasmejani
u rečima ispisani

samo ja nisam znala.

Napisacu ti pesmu o tome
kako sam sama,
i kako provodim dane.
Napisacu ti pesmu,
kako mi svakodnevno sve vise trebas
i kako precrtavam dane.
Monotona i dosadna popodneva,
i besane noci.
Napisacu ti pesmu,
ali ne umem da pronadjem prave reci,
ne umem recima da iskazem bol.
Napisacu ti pesmu, ludo moja,
o tome kako stalno mislim na tebe,
kako sam samo tvoja,
i kako ti u svom pismu saljem deo sebe...

Ali ne umem da te dodirnem u pesmi,
ne umem da dodirnem rubove tvojih usana.
Mozda te moja pesma zaboli,
i bojim se da je napisem.
Ali ona vec nocima treperi u meni,
i moli me da ti kazem,
sve one reci bolne i nezne,
koje se radjaju u mojoj glavi!
Ali kako da ti napisem broj svojih suza,
kada to ni sama ne znam,
kako da ti opisem svoju ljubav,
kada ona ni u tri knjige ne bi stala!
Reci mi, najlepse moje,
kako da ti napisem najlepsu pesmu o ljubavi,
kada si to u stvari, ti!
Sve ono sto mi treba,
sve ono sto volim i sto me boli...

Ipak, pokusacu da ti napisem pesmu,
o najlepsem delu moga zivota,
o tamnim ocima koje vidim i kada zazmurim,
napisacu ti najlepse reci koje znam,
ali sve je to nista,
sve je to samo dim...
Jer jedino sto zelim je da dodirnem,
tvoje srce,
jedino sto zelim je da shvatis,
sve ono sto nisam napisala,
sve ono sto sam precutala,
jer necu da budim ceznju i stvaram bol.
I evo, napisala sam ti pesmu,
mada je jedino sto sam zelela u ovom trenu,
da ti kazem da te volim
i da to cujem od tebe!!!

Zbog tvoje ljubavi

Nema cjenkanja, pogađanja
za uzvraćanje zahtjeva,
trgovine.
Usluge bez nagrade
ne mogu ne voljeti,
ljubav me smiruje...

Zbog tvoje ljubavi,
neću zauzvrat ništa tražiti,
što smo više sebični
više smo uplašeni, bezlični...

Dat ću sve što imam,
za uzvrat neću ništa,
samo budi uz mene...
Polako, polako,
kad te volim
znam da volim i sebe...

Kad se srce očisti,
ne trebaju crkve, hramovi...
Kad se srce očisti,
nema mjesta, gdje te, neću pronaći...

U svečanoj svetosti,
u čovjekovom zlu,
religija ljubavi
cijeli je univerzum...

Ispis beskonačnog,
na jeziku konačnog.
Ispis beskonačnog,
na jeziku konačnog...


Goran Bare

Stare ljubavi što ih je znao svijet
duge večeri u ruci poklonjen cvijet,
stare ljubavi u čistom jutarnjem sjaju
zauvijek u nama ostaju
i svjetlost očima daju.

Stare ljubavi još uvijek prate nas
kasne jeseni i njihov umoran glas,
stare ljubavi nestati nikada neće
one su tragovi prošlosti,
one su odjeci sreće.

Bilo je i suza, bilo je i smijeha,
al’ prođe brzo sve.
Bilo je i straha, bilo je i grijeha,
još pamtim dane te.
Bile su velike, bile su skrivene,
bile su opasne, mi sjećamo se tog.
Gdje su sad?
Gdje su sad?
Gdje su sad?

Stare ljubavi dalje nam ne daju poć
tajni susreti kad padne proljetna noć,
stare ljubavi, te sjene minulih dana,
svakog me poljupca sjećaju
uvijek kad ostanem sama.

Bilo je i suza, bilo je i smijeha,
al’ prođe brzo sve.
Bilo je i straha, bilo je i grijeha,
još pamtim dane te.
Bile su velike, bile su skrivene,
bile su opasne, mi sjećamo se tog.
Gdje su sad?
Gdje su sad?
Gdje su sad?

Stare ljubavi još uvijek prate nas
kasne jeseni i njihov umoran glas,
stare ljubavi nestati nikada neće
one su tragovi prošlosti,
one su odjeci sreće.
One su tragovi prošlosti,
one su odjeci sreće.

Znam, mora da je tako:
nikad se nismo sreli nas dvoje,
mada se trazimo podjednako
zbog srece njene i srece moje.

Pijana kisa, siba i mlati,
vrbama vetar cupa kosu.

Kuda cu?
U koji grad da svratim?

Dan je niz mutna polja prosut.

Vucaram svetom dva prazna oka
zurim u lica prolaznika.
Koga da pitam, gladan i mokar,
zasto se nismo sreli nikad?

Il je vec bilo?
Trebao korak?
Mozda je sasvim do mene dosla.
Al' ja,
u krcmu svratio gorak,
a ona
ne znajuci - prosla.

Ne znam.
Ceo svet smo obisli
u zudnji ludoj
podjednakoj,
a za korak se mimoisli.

Da, mora da je tako.

Pesma za nas dvoje, M.Antić

If You Were Coming In The Fall

If you were coming in the fall,
I'd brush the summer by
With half a smile and half a spurn,
As housewives do a fly.

If I could see you in a year,
I'd wind the months in balls,
And put them each in separate drawers,
Until their time befalls.

If only centuries delayed,
I'd count them on my hand,
Subtracting till my fingers dropped
Into Van Diemen's land.

If certain, when this life was out,
That yours and mine should be,
I'd toss it yonder like a rind,
And taste eternity.

But now, all ignorant of the length
Of time's uncertain wing,
It goads me, like the goblin bee,
That will not state its sting.

Emily Dickinson

Na sredini mi zakazuješ sastanak ? A vani studen, snijeg i zima?

Puno je bolje da se zagrijemo plešući dok naš spasitelj ne oduči u moju korist.
Može?

Odlično..onda...

Dance me to your beauty with a burning violin
Dance me through the panic 'til I'm gathered safely in
Lift me like an olive branch and be my homeward dove
Dance me to the end of love
Dance me to the end of love
Oh let me see your beauty when the witnesses are gone
Let me feel you moving like they do in Babylon
Show me slowly what I only know the limits of
Dance me to the end of love
Dance me to the end of love

Dance me to the wedding now, dance me on and on
Dance me very tenderly and dance me very long
We're both of us beneath our love, we're both of us above
Dance me to the end of love
Dance me to the end of love

Dance me to the children who are asking to be born
Dance me through the curtains that our kisses have outworn
Raise a tent of shelter now, though every thread is torn
Dance me to the end of love

Dance me to your beauty with a burning violin
Dance me through the panic till I'm gathered safely in
Touch me with your naked hand or touch me with your glove
Dance me to the end of love
Dance me to the end of love
Dance me to the end of love

Leonard Cohen

Ja zivim u kruzima koji se sire,
i njima sve vise obuhvatit zudim.
Ja mozda i necu poluciti zadnji,
konacni krug, no ja se trudim.

Ja kruzim i kruzim okolo Boga,
to prastarog tornja, vec tisuce ljeta,
i ne znam jos, jesam li sokol il vihor,
il velika pjesma ovoga svijeta.

[You must be registered and logged in to see this image.]

I live my life in growing orbits,
which move out over the things of the world.
Perhaps I can never achieve the last,
but that will be my attempt.

I am circling around God, around the ancient tower,
and I have been circling for a thousand years,
and I still don't know if I am a falcon, or a storm,
or a great song.

[You must be registered and logged in to see this image.]
Ich lebe mein Leben in wachsenden Ringen,
die sich über die Dinge ziehn.
Ich werde den letzten vielleicht nicht vollbringen,
aber versuchen will ich ihn.

Ich kreise um Gott, um den uralten Turm,
und ich kreise jahrtausendelang;
und ich weiß noch nicht: bin ich ein Falke, ein Sturm
oder ein großer Gesang.

Love After Love

The time will come
when, with elation
you will greet yourself arriving
at your own door, in your own mirror
and each will smile at the other's welcome,

and say, sit here. Eat.
You will love again the stranger who was your self.
Give wine. Give bread. Give back your heart
to itself, to the stranger who has loved you

all your life, whom you ignored
for another, who knows you by heart.
Take down the love letters from the bookshelf,

the photographs, the desperate notes,
peel your own image from the mirror.
Sit. Feast on your life.

..naravno,moj omiljeni Prever

Ta ljubav


Ta ljubav tako silna,

tako drhtava, tako očajna, tako nežna

ta ljubav

lepa kao dan

i ružna kao vreme

ta ljubav tako stvarna

ta ljubav tako divna

tako srećna

tako vesela

i tako jadno

drhteći od straha kao dete u mraku

a tako sigurna u sebe

kao neki spokojni čovek u sred noći

ta ljubav koja je izazivala

strah kod drugih,

gonila ih da govore

i primoravala da blede

ta ljubav tako vrebana

jer te druge mi smo vrebali

ganjani, ranjavani, gaženi, dotucavani,

poricani, zaboravljani

zato što smo tu istu ljubav mi ganjali,

ranjavali, gazili, dotucavali,

poricali, zaboravljali

ta ljubav cela celcata

još toliko živa a sva ozarena

to je tvoja ljubav, to je moja ljubav

ona koja je bila

to osećanje je uvek novo

i nije se izmenilo,

toliko stvarno kao neka biljka,

toliko drhtavo kao neka ptica

toliko toplo i živo kao leto

možemo oboje otići i vratiti se

možemo oboje otići i vratiti se

možemo zaboraviti

a zatim ponovo zaspati

pa probuditi se patiti bditi

pa ponovo zaspati

sanjati i smrt

zatim probuditi se, osmehnuti se,

smejati se i podmladiti se

naša ljubav zastaje tu

tvrdoglava ko magare

živa kao želja

svirepa kao sećanje hladna kao kajanje

nežna kao uspomena

hladna kao mermer

lepa kao dan

nežna kao dete

gleda nas smešeći se

i kazuje mnogo ne govoreći ništa

a ja je slušam drhteći i vičem

vičem za tebe

vičem za sebe

i preklinjem te

za tebe za sebe i za sve one koji se vole

i koji su se voleli

da, ja im vičem

za tebe za sebe i za sve druge

da ne znam

ostani tu, tu gde si

gde si bila tu ostani

ne pomiči se, ne idi

mi koji smo voleli

mi smo te zaboravili

ali ti nas ne zaboravi

jer nemamo drugog do tebe na zemlji

ne dopusti nam da postanemo hladni

da se udaljavamo sve više

odemo bilo gde

daj nam znak da si živa

a mnogo kasnije

na ivici nekog šipražja

u šumi uspomena

iskrsni odjednom

pruži nam ruku

i spasi nas.

Dvorac
Visoka stabla šuma sibirskih,
Ne uspeše da sakriju njegove najviše kule
I tek ko bi gledao sa planina dalekih,
Shvatio bi postojanje palate usnule,
Podignute zadnjom, velikom carskom željom
Tek oštro oko uz blagodat slučajnosti
Videlo bi okrugli, bledocrveni krov
Koji iznad ogromne šumske nepreglednosti
Odaje prisustvo gospodsko i šalje zov
Radoznalcu koji ne mari za oprez
Ali ipak, hajde, budimo iskreni
To jeste otkriće zanimljivo
Ali da istraži taj predeo skriveni
Zaista bi se retko ko usudio
Jer od njega te dele i prostor i strah

To je dalek put, kroz šume sibirske
Uz svetlosti malo, a mnogo nepoznatog
I za to treba mnogo hrabrosti istinske
Neizva|ene iz tu|eg, vec iz srca sopstvenog
Ta hrabrost bice ti jedini pratilac

Kad jednom taj put dugi bude pređen
Nakon dana i dana hoda kroz mrak
Zar|ali grb, divan, visoko postavljen
Na ogradi bez kraja… biće ti znak
Da si došao napokon do carskih vrtova

Kroz sijenku odškrinutih vratnica
Udi uz drhtavu škripu, polako
U prostrane vrtove, bez cveća i ptica
Pokrivene lišćem suvim i ti lako…
…možeš da korake učiniš mekim,
Baš kako strah nalaže

Ali već sada tebi je jasno da to nije mesto duhova
Kroz maglu vidiš oronulu lepotu
Prednje fasade, kipova i stubova
Koji i sada zazivaju divljenje

Tuga
Moja si verna pratilja,
čime da te nagradim
za sve ove godine vernosti

Bol
Nimalo te ne volim
Svakog gosta za tri dana dosta,
a ti si već predugo kod mene

Strah
Što te duže znam
Sve te se manje bojim
A znam te već jako dugo

Ljubav
Opisana u Bolu, Tugi i Strahu

Život
Život mi proždire mladost
A već se sprema da otegne
dane moje starosti
Nemam pravo da mrzim ikoga
Ali sudbina zato predmet je
Mog straha, očaja i mržnje

Vi koji mislite da čovjek
je hrabri kovač svoje sreće
očigledno još život niste okusili
sve je to laž, samo utjeha
Ne čekajte nakovanj i čekić
Već molite Boga da sve ovo što prije prođe

Pitanje
Ima li smisla čekati san
kada znaš da ti neće doći
može li iko usporiti vrijeme,
kada zna da će brzo proći
ima li smisla gajiti nade
kad nezahvalnost im dobro znaš
i pjevati sreći balade
kad do tebe joj nije stalo
I da li je smisao laž
što obavija sjene života
odsjaj zlatnog omota
sopstvenog očaja zabluda
I ima li smisao smisla?
I da li bi opasno bilo
bez utjeha životnih živjeti
što kriju životno sivilo
Prezrenih ljepota na hiljade
ti ludi svijete nudiš
ali sve su tamo zablude
jer upravo ti sudiš
ko na njih ima pravo
a za većinu ljudi one
ostaju samo san.
Ima li smisao smisla?

“Jednog jutra, vrlo rano, mrav pokuca na vevericina vrata. – Bas lepo – rece veverica. – Ali nisam zato dosao – rece mrav. – Valjda ipak hoces malo marmelade? – Pa dobro… ali samo malo. – Ustiju punih marmelade, mrav isprica zasto je dosao. – Jedno vreme ne smemo da se vidjamo – rece on. – Zasto? – upita veverica iznenadjeno. Njoj je uvek bilo prijatno kada mrav tek tako navrati. Veverica je gledala mrava siroko otvorenih ociju,a usta su joj bila puna zirove kase. – Da bismo videli da li cemo jedno drugom nedostajati – rece mrav. – Nedostajati? – Nedostajati.Pa valjda znas sta je to. – Ne – rece veverica. – Nedostajati je ono sto osecas kada neceg nema. – Sta onda osecas? – E, pa o tome se i radi. – Pa onda cemo jedno drugom nedostajati – rece veverica tuzno. – Ne – jer mozemo jedno drugo i zaboraviti. – Zaboraviti!Tebe!? – jauknu veverica. Veverica polozi glavu u sake. – Ja tebe necu nikad zaboraviti – rece ona blago. – Eto sad – rece mrav. – To tek treba da vidimo.Zdravo! I vrlo naglo izadje kroz vrata i spusti se niz stablo bukve.Veverica je odmah pocela da oseca kako joj mrav nedostaje. – Mrave – dozivala je – nedostajes mi! – Glas joj se odbijao o grane drveca. – To jos ne moze! – rece mrav. – Pa jos nisam ni otisao! – A ipak je vec tako! – doviknula je veverica. – Pa sacekaj jos malo – cuo se iz daljine njegov glas. Veverica uzdahnu i odluci da ceka.Ali, mrav joj je sve vise nedostajao.Povremeno je mislila na zirovu kasu ili na kukcev rodjendan, jos te veceri, ali mrav joj je opet nedostajao. Popodne nije vise izdrazala i izasla je napolje.Ali, nije napravila ni tri koraka, a vec je srela mrava. Bio je umoran, sav u znoju, ali zadovoljan. – Tacno je – rece mrav. – I ti meni nedostajes. I nisam te zaboravio. – Eto vidis – rece veverica. – Da – rece mrav. Prebacili su jedno drugom ruku preko ramena i otisli na reku da gledaju odsjaj talasa. zaboravila je da se ikada žurila.”

Nepogreshivo samo njoj znanim putevima, usamljenost pronalazi moju hladno prostranu sobu. Uvlachi se jezivo tiho u zidove, dolazi kroz svaku pukotinu praznine sobe i shcucurenu u uglu privlachi me u svoje naruchje. Mrak i tishinu prekida samo sekundara zidnog sata, sata proshlosti. Bio si tu a ja sama...Bolni uzdah proshlosti utire nadu na povratak. Vec dugo zamiresh u mojim venama...Kovitlac misli tupo udara u zidove samoce. Moj zivot koji predstavlja zrno vremena je previshe vremena kada si sam. Podseca me na malog sivog misha koji luta lavirintom ostavljenih dusha. Vetar svetlosti nesigurno pokushava da prodre kroz zamagljene prozore dushe. Zovu me odshkrinuta vrata, hoce da me odvedu u nishtavilo zhivota. Mozhda i udahnem miris smrti koji mi vec dugo shaljes na krilima mog andjela...I on me je izdao...Skupljam se u klupko mrzhnje i kotrljam prema svemogucem kraju.Kazhesh"Idi,pamti me kakakav sam bio"! Kazhesh"Nemoj tugovati za mnom"! Ali nikada mi nisi objasnio kako?

Vec godinama ucim tvoje crte, u koje dani
Utiskuju svoje male vatre; godinama pamtim
Njihovu svetlucavu neponovljivost, i resetkastu lakocu

Tvojih pokreta, iza providnih zavesa popodneva;
Tako te vise ne prepoznajem izvan pamcenja
Koje te predaje meni, i tako sve teze krotim
Struju vremena sto ne prodje kroz tebe, kroz blagi metal

Tvoje krvi;
ako se menjas, menjam se sigurno i ja,
I s nama taj svet sagradjen oko jednog trenutka
Kao plod oko kostice, satkan od nestvarnog mesa
Sto ima ukus munje, ukus prasine, ukus godina,
Ukus snega rastopljenog na plamenu tvoje koze.

Vec godinama znam da nestajemo zajedno;
Ti progorena zvezdom moga secanja, izvan koje
Sve manje te ima, ja lepo rasturen u tebi,
U svim popodnevima, u svim sobama, u svim danima,
U svemu sto puni te polako, kao pesak
Postelju reke;
i taj nas trenutak
Traje duze od tudje smrti.

Drage moje, srećan vam 8. Mart
Budite srećne svaki dan i verujte da ste posebne i da možete sve, ne dozvolite nikom da sruši vase sne!!!

ŽENA SAM

Osećanja svoja
pretvaram u rime
telom smenjujem
leta i zime,
očima šetam
poljima rosnim,
napajam oblake
u danima
posnim.

Flertujem
sa vetrom
dok mi se smeje,
plešem
sa suncem
što me greje,
razigranom cveću
kradem boje,
poljupce šaljem
u odaje tvoje.

Ispijam dugu
sa nebeskog
izvora,
ženskim čarima
osvajam mora,
vulkanima vrelim
izlivam strasti,
usnama tvojim
telo se slasti.

Snegom
se umivam,
kožu belim,
porculanskim
sjajem
nadu delim,
kad volim,
volim
srcem celim,
žzena sam,
mogu
sve sta poželim.
(Ljiljana Vojnović)

[You must be registered and logged in to see this image.]

.. I ponekad krivim chak i Boga jer te odvojio od mene. Ponekad ga krivim jer mi ne dopushta da te vidim. I imam samo jedno pitanje za njega. Do kada ce tako? Do kad ace dopushtati da se krshim, lomim, da me secanja ubijaju? Do kada ce to dopushtati? Samo neka mi taj odgovor da. Ne trazhim nishta vishe. Samo ga par stvari molim. Da te chuva i shtiti, da mi te vrati. Da mi te vrati opet u zagrljaj, da mi vrati tvoj pogled , tvoj osmeh, tvoje ruke. Da mi vrati tvoj glas, da mi te vrati. Samo tako ce me probudit iz mrtvih. Jer kad nisi sa mnom, kad nisi pored mene, ja kao da sam mrtva, kao da me nema. Samo me tvoj glas, tvoje ochi, osmeh mogu vratit nazad u zhivot. Samo to, nitko i nishta drugo, samo TI. I sada kad me pitaju shta mi je, zashto sam takva, nikakva,odgovorim u sebi, Ti si mi, ova daljina mi je. Stvarno mi je daljine dosta. Mrzim je iz dna dushe, mrzim je vishe nego najgoreg neprijatelja. Mrzim je vishe nego ishta drugo na svetu. Prokleta bila daljino!! Nestani iz mog zhivota! Boze, makni je odavde i vrati mi njega. Vrati mi njega i bit cu najzahvalnija shto mogu biti.

Stare ljubavi što ih je znao svijet
duge večeri u ruci poklonjen cvijet,
stare ljubavi u čistom jutarnjem sjaju
zauvijek u nama ostaju
i svjetlost očima daju.

Stare ljubavi još uvijek prate nas
kasne jeseni i njihov umoran glas,
stare ljubavi nestati nikada neće
one su tragovi prošlosti,
one su odjeci sreće.

Bilo je i suza, bilo je i smijeha,
al’ prođe brzo sve.
Bilo je i straha, bilo je i grijeha,
još pamtim dane te.
Bile su velike, bile su skrivene,
bile su opasne, mi sjećamo se tog.
Gdje su sad?
Gdje su sad?
Gdje su sad?

Stare ljubavi dalje nam ne daju poć
tajni susreti kad padne proljetna noć,
stare ljubavi, te sjene minulih dana,
svakog me poljupca sjećaju
uvijek kad ostanem sama.

Bilo je i suza, bilo je i smijeha,
al’ prođe brzo sve.
Bilo je i straha, bilo je i grijeha,
još pamtim dane te.
Bile su velike, bile su skrivene,
bile su opasne, mi sjećamo se tog.
Gdje su sad?
Gdje su sad?
Gdje su sad?

Stare ljubavi još uvijek prate nas
kasne jeseni i njihov umoran glas,
stare ljubavi nestati nikada neće
one su tragovi prošlosti,
one su odjeci sreće.
One su tragovi prošlosti,
one su odjeci sreće.